Reci mi šta je ljubav
Мирјана Карановић и Милош Самолов у филму „Чекај ме, ја сигурно нећу доћи”
Zanimljivo. Ljubavna melodrama, a ljubavi u njoj gotovo da i nema. Junaci novog filma „Čekaj me, ja sigurno neću doći” Miroslava Momčilovića nisu prvo naučili da vole i poštuju sebe kako bi umeli da vole i poštuju druge, da ljubav podrazumeva davanje pa tek onda uzimanje, da se ona stalno zaliva i neguje poput cveta i slično. Eh, bar da su naučili onu Desankinu (Maksimović) da je „ljubav lepa samo dok se čeka”, bolje bismo ih razumeli.
Ovako, pred sobom imamo likove koji o ljubavi ama baš ništa ne znaju. To što oni misle da je ljubav ili ljubavna veza, neka pričaju nekom drugom. Oni su vam od onih tipova koji u vezi najviše vole sebe i sopstvenu predstavu o ljubavnom odnosu. Međutim, čak i takvi kakvi su – „ljubavno felerični”, oni ipak Momčilovićevu „romantičnu tragediju” čine dovoljno zanimljivom, duhovitom i pitkom i prijatnom za gledanje.
Ovo je još jedna od priča sa Novog Beograda koji se toliko već odomaćio u domaćem igranom filmu sa potpisima autora Momčilovićeve generacije da se nad tim valja i zamisliti. Podsećanja radi, i njegov „Sedam i po” je za svoje stanište imao Novi Beograd, a i priča koju je napisao za film „Kad porastem biću Kengur” prvobitno je bila novobeogradska, pa potom „preseljena” na Voždovac. Jeste da je uvek bolje prvo „počistiti u svom dvorištu” pa tek onda zaviriti u tuđe, ali dođe vreme da čovek stasa i poželi da vidi i više od dvorišta svog detinjstva.
No, da se vratim filmu „Čekaj me, ja sigurno neću doći”, čiji je naslov parafraza, zapravo negacija stihova Konstantina Simonova – „Čekaj me, i ja ću sigurno doći, samo me čekaj dugo...”. U začaranom ljubavnom krugu u kojem svako za svakim pati i svako svakog zlostavlja i muči, pravoj i na trenutke pomahnitaloj vrtešci nesporazuma tridesetogodišnjih ljubavnika, isprepleteno se vrte petoro glavnih junaka. Muške likove je Momčilović, sve listom, okarakterisao kao tipične novobeogradske zgubidane koji neurotično lutaju između nade i beznađa, neodškolovane do kraja, bez konkretnih zanimanja i posla (posledica odrastanja devedesetih).
Ovakvim muškarcima, kojima vreme prolazi u stalnoj neizvesnosti, čekanju i ljutnji, Momčilović pripaja „alfa ženke” – samosvojne mlade žene za koje se čini da znaju šta hoće, u svakom slučaju sposobne da se (uz manje ili više manipulacije) izbore za ono što hoće. U međupolnoj „borbi” one su viđene kao pobednici što je, priznajem, zanimljiv i intrigantan autorov stav.
Naravno, u ovoj Momčilovićevoj ljubavnoj zavrzlami nema pravih pobednika; svi su, u osnovi, gubitnici i zatočenici sopstvenih pogrešnih predstava o ljubavi, pogrešnih životnih poteza i sopstvenog narcizma. Momčilović kao scenarista zavidno istrajava na tragikomici i autoironiji svojih junaka, dok je Momčilović-reditelj sasvim nepretenciozan, ne mnogo vidljiv i poprilično u senci Momčilovića-scenariste. U tom smislu, „Čekaj me, ja sigurno neću doći” znatno je ispod „Sedam i po”.
Ono što je za pohvalu jeste Momčilovićevo uspešno vođenje izvrsne glumačke ekipe, dobar ritam filma koji je utemeljen i realizovan kao „srpski mejnstrim”. Izvrsne uloge su ostvarili Milica Mihajlović, Gordan Kičić, Vanja Ejdus, Mirjana Karanović, a naročito Miloš Samolov koji tumači, zapravo stožerni, lik – simpatičnog, čovekoljubivog, povučenog i osetljivog Baneta oko koga se svi drugi likovi vrte. Šteta što ga se Momčilović nije još čvršće držao.