Deca cveća
Илустрација Братислав Миленковић
Samo što su na TV-u rastrubili da je policija na ušuškanoj njivi u dunavskom priobalju pronašla zasade indijske konoplje i da se „intenzivno traga za proizvođačima i dilerima opojne droge” – baba nam se uznemirila. Uzmuvala se. Šeta po kući. Hukće! Umesto da se opusti i uživa u poslednjem sunčanom danu miholjskog leta, pretrnula je kad se na vratima pojavila komisija za izbor najlepšeg balkona mesne zajednice. Strepi da joj među cvetnim grmovima žiri ne prepozna stabljiku kanabisa „za ličnu upotrebu” i na bilo koji način je poveže sa organizovanim kriminalom. Pa nije ona narkobos, ona trave inače koristi kao „medicinu”: za ubrzanje rada srca, povišenje krvnog pritiska, pojačavanje osećaja i opažaja, subjektivno usporavanje protoka vremena...
„Bolji lek mi, sine, i ne treba! Ni jednu jedincatu pilulu nisam okusila od 1968. kad mi je Bracika iz Amsterdama sa hipi festivala doneo tih nekoliko veselih semenki...” ponekad mi se pravda s vragolijom u glasu.
„Ma, hajde, mama, samo ti zapali. Danas su svi na nekakvim drogama”, tešio bih je ja. „Pogledaj oko sebe. Neko samo juri pare i položaj, neko je zavisnik od preljube i strasti, neko ne može bez šampanjca i kavijara... Evo, tvoji unuci su ovisnici od Interneta, snajka ti se drogira rijaliti programima, a ako ćemo iskreno – i ja sam teški narkoman: ne propuštam prenose skupštinskih zasedanja...”
– Dragi komšija, da ocenimo i vaš aranžman, pa da proglasimo pobednika ovogodišnjeg lokalnog takmičenja „Deca cveća”... – rekao mi predsednik žirija gosin Joksa, čije sam eksperte gđicu Jacu i teta-Zagu sproveo u hodnik, pa iz dnevne sobe na terasu.
Stručnjaci ko stručnjaci: zagledaju stas lepog jove, njuškaju petonije, drmaju hortenzije, cimaju zvončiće – osluškuju zvuk! – merkaju lozice i viseće korpe iz kojih kipe žuti, narandžasti i crveni slapovi latica. Zapisuju utiske u tefter. Štikliraju. Ozbiljni, smrtno ozbiljni...
– Žena i ja ih s ljubavlju negujemo, tepamo im... – hvalim se nesputano. To mi je slaba strana. Jaču i nemam.
– I baka je pomagala: plevila „metlice”, uklanjala sasušene listiće, uvele cvetiće, pevala im „Hari Krišna”... – supruga doliva ulje na vatru. Ambiciozna! Sve bi dala da se popne na pobedničko postolje iznad „lajavih komšinica”.
Baba poslužuje čaj: „Od cveća je, gospodo”. Srkuću eksperti. Dive se mirisu i ukusu. Vadi baka i tabakeru sa svojim savijušama koje puni seckanim suvarcima. „Od trave su, gospodo. Pis braders”. Piju i puše gosin Joksa, gđica Jaca i teta Zaga. Raspao im se onaj službeni izraz lica, raspričali se, zažarili...
– A što kod vas nešto fino miriše... Ua-ha-ha... Na seno... I ne da su vam aranžmani... Čista desetka! – popunjava zapisnik Joksa smejući se bez zadrške. – Čestitam vam na tituli! Eh, dragi moji, kad bi svi u ovoj zemlji razmišljali kao vi o svom bilju, cvetale bi nam ruže... Bua-ha-ha! Ne bismo bili ovako kolektivno omamljeni i uspavani... – podvuče predsednik pa se ponovo zaceni od smeha. Klimam glavom, nemam šta da dodam, predsednik je to.
– Hvala na čaju, bako, lepši nismo pile. I cigarica je bila divna... I-hi-hi-hiii! – kikoću se uglas članice komisije dok kreću ka vratima.
Kao dobra domaćica, baka je gostima spakovala po kesicu „smešnih” semenki, rizle i prstohvat „domaćice” iz tabakere, a već u udarnim večernjim vestima čuli smo da je efikasnom akcijom kriminalističke jedinice razbijena mreža proizvođača i trgovaca opojne droge koju čine Joksim D. (68), Jasminka C. (23) i Zagorka B. (51), svi iz Beograda. Osumnjičeni su, rečeno je dalje, uhapšeni na Dunavskom keju sa po 3,2 miligrama semena nelegalne biljke kanabis sativa, koje su distribuirali penzionerima na šetalištu. A kad javiše da je raskrinkavanjem ove opasne grupe policija ušla i u trag srpskom Pablu Eskobaru, baka je rekla „Znala sam!”, ustala, spremila se i potražila pribor za ličnu higijenu...
Darko Kalezić