Kraj još jedne ratne legende
Vest o njegovoj smrti dobila je poseban publicitet u dve zemlje, u njegovoj otadžbini, Rusiji i - u Nemačkoj. U prvoj je, istina sa zadrškom, postao legenda, u drugoj je bio simbol definitivnog poraza nacizma i Hitlerove tiranije.
U Pskovu, njegovom rodnom gradu, nedavno je, u osamdeset petoj, sklopio oči Mihail Minin, nekadašnji crvenoarmejac, koji je prvi istakao pobedonosni, crveni barjak na kupolu Rajhstaga, u samom srcu Berlina. Dogodilo se to 30. aprila 1945, s večeri, dok su u prestonici Rajha još besnele ogorčene ulične borbe i Berlin bio u ruševinama, plamenu i dimu. Rat je trajao još nedelju dana, ali je ovim činom, bukvalno i na simboličan način, konačno i neopozivo, označen kraj i krah nacističkog sna o "hiljadugodišnjem carstvu".
Nije to, međutim, ona čuvena fotografija, nezaobilazna u svim pričama o Drugom svetskom ratu, sa zastavom koja se vijori nad paklom Berlina, sa upadljivim i velikim srpom i čekićem. Na njoj nema Minina!
Umesto njega, u legendu su uskočili drugi, crvenoarmejci, podoficiri, Mihail Jegorov i Meliton Kantarija, koji su, naknadno, ali ovoga puta uz prisustvo fotoreportera, rano prvog maja 1945. istakli veliki barjak pobede. U časovima "premijere", dok su sovjetski vojnici jurišali na Rajhstag i Minin, spontano, izvodio svoje herojsko delo, nije bilo fotografa.
Godinama i decenijama je potom u zvaničnom opticaju bila ova dosnimljena scena i legenda, sve dok istoričar Arkadij Dementijev, tragajući u arhivu Centralnog muzeja ruske armije u Moskvi, nije "rehabilitovao" crvenoarmejca Minina.
U raznim verzijama i interpretacijama legende sa zamenjenim ulogama, najčešće se spominjao Staljin i njegova uloga u svemu tome. Njemu je, navodno, više odgovaralo pomeranje datuma na veliki praznik rada i, opet navodno, isticanje u prvi plan, u herojskoj ulozi, Melitona Kantarije - njegovog zemljaka, Gruzina.
I ta čuvena fotografija, naknadno napravljena, ima svoju "priču". Ratni reporter, koji je izveštavao o borbama za Berlin, i snimio fotografiju, bio je, po jednoj verziji, prinuđen da je - retušira. Na obe ruke, i levoj i desnoj, jednog od vojnika koji su držali pobedonosni barjak videli su se časovnici. Onaj sa desne ruke morao je biti uklonjen da se ne bi pomislilo na krađu i otimačinu. Na onoj originalnoj zastavi, koju je dan pre ove, i kao prvi, okačio Mihail Minin, nije bilo proleterskih znamenja - srpa i čekića.
Minin je, inače, otišao 1941. na front, kao dobrovoljac. Izašao je iz rata sa mnogobrojnim odličjima, završio potom visoke vojne škole i sve vreme, do penzionisanja 1969, ostao u oružanim snagama.
Po okončanju hladnog rata našao se jednom ponovo u Berlinu, i u zgradi Rajhstaga, u kojoj se danas nalazi, i zaseda, nemački savezni parlament, Bundestag: delegacija ruskih veterana, koji su učestvovali u pohodu na Berlin, sastala se sa nemačkim kolegama koji su, očajnički i uzaludno, pokušavali da zaustave "ruski valjak".
Prilikom temeljnog renoviranja zgrade Rajhstaga, kojoj je, u novom "izdanju" dodata velika, centralna kupola u staklu (parlament, kao predstavništvo naroda, mora biti "transparentan"), sačuvan je jedan broj originalnih grafitnih poruka i zapisa koje su, na unutrašnjim zidovima, u hodnicima i drugim prostorijama, ostavili crvenoarmejci. I u njima se vidi koliki je izazov za sovjetske vojnike bio pobedonosni "marš na Berlin".
Prilikom renoviranja istorijskog zdanja, uz pomoć osoblja ruske ambasade, kao "eksperata" i prevodilaca, izvršena je selekcija: odstranjene su su one sa uvredljivim sadržajem i - psovkama...