Dnevnik jedne trudnice
Obožavam taj famozni Sajam knjiga. Krv u venama mi rastalasa metež, gužva, gurkanje ispred popularnih štandova, toliko knjiga na gomili, i to sve pod jednim krovom. Adrenalin mi diže hrpa uskomešanih slova i zbir inteligencije u epicentru Beograda. Ma, ko bi izdržao toliku količinu pameti u samo nekoliko sati. Trudim se da se sa pokojom knjigom ispod miške izbavim iz ovog vrtloga, da ne bi bilo – ubi me prejaka reč. Doduše, posustajem u maratonskoj šetnji po halama. Moji hobitski tabani ovoga puta izdržaše tek samo jedan krug. Preskačem bestselere i nobelovce, a pogled zaustavljam na praktičnijim naslovima – u stilu: Vi i vaše dete, Pravilan odgoj novorođenčadi, Kalendar trudnoće, Moj pedijatar i ostale takozvane "bebi" knjige. Ne znam gde se izgubi onaj istraživački duh i dramaturg u meni. Moja beba se raduje samo duhovitom i lakom štivu. Graške znoja klize mi niz lice, a pada mi i čudna ideja na pamet kako bih rado od toliko knjiga napravila malu hoklicu da predahnem jer nigde stolice na vidiku.
Svake godine pred kraj oktobra obuzme me neko posebno uzbuđenje. Tada počinje fešta u slavu knjige, našeg najboljeg prijatelja, kao što su nas, poslednje primerke pionirske generacije, učili u školi. Uvek se pitam da li je to istinsko interesovanje za knjigu ili pomodnost? Da li su to oni isti ljudi koje svakodnevno susrećem u prolazu? Da li su to oni isti koje u saobraćaju rado grdim ili oni koji ne staju na pešačkom prelazu da propuste trudnicu, ili možda oni koji na vratima samoposluge ne čitaju uputstva, pa umesto da vrata "guraju", oni ih "vuku". Da li u tom redu za knjige stoje ljudi kojima bih svakodnevno dala pohvalu za glupost, primitivizam, pohlepu, neučtivost, nevaspitanje... Ili su to neka sasvim druga lica koja ne viđam običnim danima, ili su to moji stari dobri poznanici po knjizi, koji izgleda žive na nekoj sasvim drugoj planeti, a koje srećem jedanput godišnje između gondola knjiga, noseva zabijenih među šarene korice.
Velika berza "pametnih" dela pruža iluziju jednoj trudnici da živi u nekom sasvim drugačijem svetu u kojem svi čitaju knjige. U tom svetu kuće su sazidane ne od maltera i cigle već od knjiga. Inače, gde bi svi ti papiri stali, kada živimo u malim stanovima u kojima se jedva nađe mesta za kiseli kupus i zimnicu? To je svet pisaca, umnih ljudi, visoke inteligencije... Ali, takođe, to je i svet bogatih u kojem uvek ima novca za hleb, komunalije i omiljeno štivo. To je neki bolji svet Alise u zemlji čuda u koji rado svraćaju zanimljive face čije poglede uvek razumete.
Ali čudo ko i svako čudo za tri dana. Iluzija nestaje kao udarcem dlanom o dlan. Čim sam iz svog magičnog sveta išetala izvan obećanih svodova u spoljni svet, da bih, je l’ te, udahnula malo svežeg vazduha i pronašla adekvatno mesto za svoj nezaustavljivi "rigoleto", dočekaše me mirisi roštilja, zvuk rodne mi "ćirilice" i neke ne baš prijatne face. E, to se zove buđenje i osvešćivanje. Eto, zato mi je lepo među knjigama i strasnim čitaocima, pa makar oni bili i lažni. Jer, svet bez knjiga jeste svet bez svetlosti. Uostalom, nije li tačna ona misao da što se naše poznanstvo s dobrim knjigama više širi, to uži postaje krug ljudi sa kojima nam je prijatno da komuniciramo.
Možda sam baš zbog toga ovih dana manje tolerantna i više razdražljiva. Više zapažam, sve mi smeta, nepravdu više osuđujem. Nadam se da to nije od viška knjiga. I Gete je verovatno mislio na to kada je rekao "ima knjiga od kojih saznajemo sve, a ipak na kraju ne shvatamo ništa".