Paparaco

Nisam mogao ni pretpostaviti da je na neki način tvorac riječi paparaco jedan od mojih najdražih režisera – kultni Federiko Felini, koji ju je upotrijebio prvi put u svom filmu La dolce vita. Riječ dolazi iz italijanskog dijalekta i označava jednu vrlo dosadnu, glasno zujeću vrstu komaraca.

U svojim školskim danima Felini je imao druga koji je dobio ovaj nadimak jer je govorio brzo, bez pauze, i bio u stalnom pokretu. Kasnije je Felini nazvao jedan svoj lik tim imenom u gore navedenom filmu, da bi u današnje vrijeme, kao što je svima poznato, ta riječ postala pežorativni naziv za nasrtljive, senzacionalizmom opsjednute fotografe, koji ni od čega ne prezaju da bi fotografisali neku javnu ličnost, najčešće u situacijama koje će ih prikazati kao ljude s najnormalnijim ljudskim osobinama: u pijanom stanju, kad smršaju, dobiju višak kilograma, dok psuju, ljute se, smiju, grle i ljube partnerke ili partnere, pokazuju obnažene dijelove tijela, namjerno ili nehotice – na suncu, ili kad nespretno izlaze iz automobila, ili se nagnu iznad dječijih kolica, i da ne nabrajam dalje.

Počinjem priču ovim uvodom iz razloga što sam dugačkoj listi svojih interesovanja odnedavno pridodao još jedno – umjetničku fotografiju, ne sluteći pritom kako se lako s fotoaparatom u ruci možemo naći u ulozi paparaca... Jer, onog trenutka kada okrenemo objektiv prema živom objektu, bez obzira na činjenicu da su naši porivi čisto umjetničke priprode i da nemamo nikakve zadnje namjere, izlažemo se opasnosti da nas neko okrivi da zadiremo u njegovu privatnu sferu.

Živim u zgradi sa osam spratova i sa rekordnim brojem kućnih ljubimaca po glavi stanara. Svakako, najinteresantnija i sa najeosebujnijim karakterom jeste mačka Eli. Ona slijedi samo komande na njemačkom, jer je njena gazdarica, koja je već tri godine u privremenoj penziji, argentinsko-austrijskog porijekla. Njen muž, Kanađanin, porijeklom Irac, već deset godina stalni je član Odbora direktora naše zgrade – izvršnog tijela, zaduženog za raspoređivanje godišnjeg budžeta na opravke i održavanje, kao i donošenje odredbi i propisa kojima se regulišu unutrašnji odnosi i red unutar same zgrade.

(/slika2)

I, kao što rekoh, Eli je po mnogo čemu posebna – ona se slobodno kreće po hodniku i ima svoj nevidljivo omeđeni revir koji se proteže od ulaznih vrata na početku hodnika sve do do lifta na sredini zgrade, i koji ona, kao dio svakodnevnog prijepodnevnog i poslijepodnevnog rituala, obilazi i nadgleda, praćena budnim okom gazdarice, koja stoji ispred vrata s prekrštenim rukama.

Činjenica da se na spratu nalazi još nekoliko pasa ne smeta joj ni najmanje. Sa nekim od njih je uspostavila vrlo prisne odnose. Valjda ti uštrojeni i sterilisani psi i kuje i nemaju više iskonske instinkte; izgleda da su, pored izgubljene, tačnije rečeno, otete seksualnosti, izgubili i sve ostale prirodne animozetete.

Ti prizori su jedinstveni, i ja, kao nadobudni fotograf, svakodnevno tragajući za novim uzbudljivim motivima i fasciniran ovim scenama, od trenutka kad sam prvi put ugledao Eli, dugo sam u sebi nosio naslov za jednu fotografiju – „Prijatelji, uprkos svemu”, na kojoj sam namjeravao da ovjekovječim Eli kako se njuši sa nekim od pasa iz hodnika, kako ćućori s njima o nečemu povjerljivom, ne pokazujući ni trunku tako dobro poznate i naučno dokazane netrpeljivosti.

Jedne nedjelje, nakon što sam se vratio iz jutarnje šetnje do obližnjeg jezera, ugledao sam konačno prizor na koji sam tako dugo čekao. Hitro sam ušao u kuću, uzeo foto-aparat i izašao na hodnik . I, dok sam se namještao u čučećem položaju i usmjeravao objektiv prema kućnim ljubimcima, pritišćući povremeno okidač, njihove gazde su, stojeći svaki ispred svojih vrata, razmjenjivali bezvrijedne, i ništa ne kazujuće informacije o vremenu i trenutnom fizičkom i duševnom stanju svojih ljubimaca.. U jednom trenutku, iznenada, vlasnik od Eli ju je podigao sa zemlje i hitro sklonio iza vrata.

Pokušao sam da kažem nešto, da objasnim bezazlenost mojih namjera, ali gazda je mirno nastavio svoj razgovor s komšijom, tj. vlasnikom psa, ne mijenjajući izraz lica, i pokazujući otvoreno da nije voljan da se raspravlja sa mnom. Na moju nesreću, pas, kojeg bismo, zbog njegovog, recimo slobodno, nenormalnog, ili najblaže rečeno, osebujnog odnosa prema mačkama, mogli okarakterisati kao šonju, mlakonju i izroda u psećem rodu, sjetio se, iznenada, na moju nesreću, svojih psećih prainstikata i potrebe da zaštiti gospodara od nasrtljivih komšija, i počeo da laje u mom pravcu. „Dobro, dobro”, pomislio sam. „Razumio sam poruku...”. Vratio sam se u stan pokunjen, ili, da ostanem vjeran terminologiji iz životinjskog svijeta - povijenog repa i poluobavljenog posla.

Nedugo zatim neko je pokucao na vrata. Bila je to moja komšinica, vlasnica Eli, koja je željela da razgovora o nečemu, što je bilo, kako je rekla, više ženska ili majčinska tema. Ponudio sam joj da uđe, što je ona, lažno se snebivajući, odmah prihvatila.

„Muž mi je rekao da ste upravo fotografisali Eli kako se slobodno kreće po hodniku bez uzice. Izvinjavam se što sam upravo ja ta koja krši pravila... Da, upravo ja kao žena jednog od članova Odbora direktora zgrade, koji je već po svojoj poziciji zadužen za donošenje i sprovođenje odredbi i internih pravila ponašanja.”

Još ne shvatajući o čemu je riječ, odgovorih da se najiskrenije izvinjavam i da mi namjera nije bila da fotografišem Eli da bih nešto dokumentovao ili iskoristio kao corpus delicti ...

„Znam, znam. Vi ste pristojan čovjek, ali vaši zemljaci... Zasigurno znate na šta mislim... Znate već za konflikt koji smo imali...”

„Da budem iskren, ne znam...”, odgovorih. „ Zaista, ne znam o čemu je riječ...”

(/slika3)„Ne mogu da vjerujem. Pa o tome je brujala čitava zgrada. Svi znaju da sam ja inicirala da se zabrani da se djeca igraju na travnjaku ispred zgrade. Možda je to kod vas u Jugoslaviji bilo normalno... Znam da je i kod nas u Argentini niko ne bi ni obratio pažnju na to... Ali, ovdje je to drugačije. Ovdje se za održavanje travnjaka debelo plaća... 13.000 dolara godišnje... Iz naših džepova... Moj muž, kao član Odbora direktora, a i ja, vođena čvrstim ubjeđenjem da je moje djelanje ispravno, naprosto nismo mogli dopustiti da djeca travnjak pretvore u vlastito igralište... Osim toga, ta vriska, taj gromoglasni smijeh, i ti roditelji koji ih ne sputavaju, već bezbrižno ćaskaju kao da ništa ne primjećuju... Znate li da je u ovoj zgradi preko 75 odsto stanara staro preko 65 godina... Njima nije do dječijeg smijeha i vriske... Oni trebaju mir... Ponavljam, mir....”

„ Ne razumijem samo u kakvoj vezi stoje moje fotografije sa djecom i kućnim ljubimcima?” upitah iznenađeno.

„Nemojte se praviti naivni. Oni su vaši zemljaci. Jezik kojim su govorili je i vaš jezik. Toliko znam... Morali ste uočiti da smo od prošlog ljeta morali donijeti čitav niz novih internih odredbi i pravila... Sjećate se, na oglasnoj tabli je pisalo da je Odbor direktora na vanrednoj sjednici jednoglasno izglasao da se travnate površine oko zgrade ne smiju više koristiti za igranje, javno okupljanje i bilo kakve druge aktivnosti koji nisu definisane internim pravilnikom. Nakon toga, neko je pokušao da nam se osveti i napisao je peticiju da se svi kućni ljubimci po napuštanju kuće moraju držati na uzici.”

„Ali ne vjerujem da se to odnosi i na mačke.” primijetio sam.

„Pa u tome i jeste problem. Ništa nije jasno definisano, spominju se svi kućni ljubimci, bez izuzetka, ali Eli je jedina mačka koja izglazi napolje i to se može višestruko tumačiti... Biću iskrena – to mi se srpska zajednica u ovoj zgradi pokušala osvetiti zbog trave i djece...a ono što ne znate i ne možete ni znati, Eli je za mene mnogo više od mačke – ona je bila moja beba, a sada je moj nestašni adolscent. Nisam mogla imati djece... I Eli je imala tešku operaciju kuka, prije tri godine... 2500 dolara smo platili za operaciju i nakon toga doktor je preporučio da mora da se više kreće napolju. Moja majka je bila ta koju je naučila da šeta hodnikom i prelazi svoju relaciju od vrata do lifta i natrag. To je naš ritual... Reći ću i vašoj supruzi. Vi ste majka i znate šta znači kad vam se neko okomi na dijete... Nevjerovatno je koliko ljudi malo razumijevanja imaju za potrebe životinja. Pa i one imaju dušu...”

Moja supruga je promucala da razumije, a ja sam tek sada sklopio sve kocice i shvatio da je meni u čitavom ovom dramskom zapletu, čija se završna scena odigravala u mojoj dnevnoj sobi, bila dodijeljena uloga paparaca – nekoga ko tura nos tamo gdje mu nije mjesto, ko neovlašteno i protiv tuđe volje zadire u tuđe živote i fotografiše i dokumentuje nešto što ne bi trebalo da bude dostupno javnosti.

Izvinio sam se još jednom i objasnio da mi namjera nije bila da zloupotrijebim fotografije, a da i ne govorim o tome da sam radio nešto u dosluhu sa mojim zemljacima iz zgrade i da smo kovali zavjere protiv vlasnika kućnih ljubimaca.

Ponudih joj da pred njom poništim sve fotografije, i upitah da li bi je to umirilo. Ona se po prvi put od ulaska u stan osmjehnula i klimnula glavom, što je značilo da nema ništa protiv tog prijedloga.

„Mi starosjedioci smo očuvali neki red ovdje zahvaljujući pravilima... I to ću vam reći u povjerenju – 60 posto pravila i odredbi koji su na snazi u ovoj zgradi su došli na moju inicijativu... Ali zato i imamo red.”

 Na kraju se podigla i obratila mojoj ženi:„U moje doba nije bilo vještačke oplodnje, a vi znate šta je biti majka.. Eli je moja beba. I više od toga... I ja ne mogu da je držim na uzici...Ali drugih pravila se strogo pridržavam. Pa svako mora imati neku slabost, zar nije tako?”

Dok sam odlagao fotoaparat u ladicu sa čvrstom nakanom da se u svom fotografisanju ograničim isključivo na pejsaže, pomisilih da je hljeb paparaca uistinu gorak i da ima sedam kora...