Veliki gradovi magnet za kompanije
Мина Петровић
Da li je beogradizacija Srbije neizbežna i nužno negativna? Kao i na sva kompleksna pitanja i na ovo se ne može dati jednoznačan odgovor. U svim modernim društvima zamah servisne ekonomije forsira razvoj velikih gradova, jer koncentracija mnogih delatnosti smanjuje troškove rada i usluga i čini da su veliki gradovi najuspešniji u privlačenju kapitala i velikih poslova. Samo nekoliko gradova, međutim, u okviru jedne zemlje poseduje specifične razvojne kapacitete.
Ta konstatacija naročito je tačna za zemlje koje su prošle kroz socijalistički period kada su gradovi, posebno srednji i manji, značajno zaostajali u pogledu razvoja infrastrukture i uslužnih delatnosti za gradovima razvijenih zemalja. Zato se gotovo u svim postsocijalističkim zemljama dogodilo to da u prvim godinama društveno-ekonomske transformacije glavni (i veliki) gradovi postanu ključne poluge nacionalnog i regionalnog ekonomskog razvoja. Tokom devedesetih više od 80 odsto je direktnih stranih investicija u regionu centralne i istočne Evrope bilo uloženo u Prag, Budimpeštu i Varšavu, jer samo ovi gradovi mogli su da pruže odgovarajuće uslove za rad stranim kompanijama (i to uz neophodne velike investicije u infrastrukturu i usluge). U glavnim gradovima i vodećim centrima postsocijalističkih zemalja stope zaposlenosti brzo su postale znatno više u odnosu na nacionalne proseke, kao i nivo dohotka, a razlike između glavnog i ostalih gradova su se produbile. U Mađarskoj je procenjivano da i najrazvijeniji regionalni centri beleže razvojni zaostatak u odnosu na Budimpeštu za čitavih 20 godina. Tome svakako doprinosi zanemarivanje strateškog (prostornog) planiranja i potiskivanje pređašnjih ciljeva ,,ujednačavanja životnih uslova” principima konkurencije u prostornoj politici.
Najviše su pogođeni gradovi koji su tokom socijalizma planirani kao monofunkcionalni industrijski centri, koji se, u slučaju izostanka interesa stranih investitora za specifične industrijske grane, suočavaju sa dugotrajnom ekonomskom stagnacijom (poput našeg Bora). Za uspešne strategije manjih gradova postsocijalističkih zemalja karakterističan je novi talas industrijalizacije, preorijentacija od tradicionalnih industrijskih grana ka čistijim i modernijim industrijama koje se relociraju sa Zapada (posebno auto-industrija).
Na osnovu svega navedenog reklo bi se da rast i razvoj Beograda jeste neminovnost koja je, s jedne strane, pozitivna jer predstavlja polugu razvoja šire ekonomije i društva, ali koja, s druge strane, preti usisavanjem razvojnih potencijala Srbije – ukoliko se pitanjima regionalnog i prostornog razvoja ne pristupi na optimalan način.
U tom cilju je, na primer, onemogućavanje ili odlaganje aktiviranja niškog aerodroma za letove ,,lou-kost” kompanija sasvim neprihvatljiv potez, dok su projekti poput dolaska ,,Fijata” u Kragujevac i najavljenog formiranja centra za vanredne situacije u Nišu izuzetno pozitivni primeri.
U naporima da gradovi profilišu specifične sadržaje u odnosu na Beograd ne treba zaboraviti ni akcije poput organizovanja festivala kao što su Egzit, Guča, Nišvil i sl. Moglo bi se reći da bi Srbija, kao relativno mala zemlja, uz dobru saobraćajnu infrastrukturu i ravnomerniju politiku prostornog razvoja, imala šanse da efekti ,,beogradizacije” ne budu nužno negativni, odnosno da se komparativne prednosti Beograda kao evropske metropole pomire sa afirmacijom i specifičnom profilacijom drugih gradova. To je, međutim, ogroman zadatak koji pre svega zahteva promenu ponašanja svih društvenih aktera (od političara i nosilaca ekonomskog kapitala do stručnjaka u oblasti prostornog razvoja i običnih građana). U protivnom ćemo se i dalje suočavati sa porastom nejednakosti i potencijalnih društvenih konflikata, ne samo na relaciji Beograd – svi drugi nego i unutar Beograda, jer najveće siromaštvo određenih segmenata stanovništva preti upravo glavnim gradovima zemalja sa velikim razlikama u regionalnom razvoju.
Sociolog, Filozofski fakultet Beograd