Globalni igrač
Vaclavu Klausu, za razliku od Leha Kačinjskog, nije „zanemoćalo” penkalo prilikom jučerašnjeg potpisivanja Lisabonskog ugovora. Dok je penkalo poljskog predsednika već dobilo nadimak „poslednji poljski evroskeptik” i na humanitarnoj aukciji prodato za 4.285 evra, „rad” Klausovog penkala obeshrabrio je većinu evroskeptika širom Starog kontinenta.
„Nekrunisanom kralju evroskeptika” mora se priznati da je praktično kao pojedinac dodatno prilagodio „Lisabon” za koji je u Irskoj, na primer, bilo potrebno da glasa „protiv” oko 850.000 ljudi na prvom referendumu. Ova Klausova „pobeda”, čini se, više služi za to da se ne uprlja njegov obraz bezuslovnim potpisivanjem „Lisabona” nego što zaista išta menja u reformi unije. To što je isposlovao da se Češka, poput Britanije i Poljske izuzme iz obaveze primene Povelje o osnovnim pravima nije promenilo ključne promene koje „Lisabon” donosi u EU, a koje Klaus vidi kao stvaranje „naddržave sa vrlo malo demokratske kontrole”.
Evroskeptici, naročito oni u Velikoj Britaniji, usvajanje „Lisabona” vide i kao „kraj 200 godina moderne demokratije u zapadnoj Evropi”, dok oni najogorčeniji čak smatraju da bi EU mogla da poduči Avganistan o tome kako ignorisati volju glasača. Za duhovite evroskeptike vest o ratifikaciji glasi: „Predsednik Evrostana Hamid Šah Barozo proglasio je pobedu u bici za ratifikaciju Lisabonskog ugovora nakon što se povukao njegov poslednji rival Abdulah Klaus”.
Kontradikcija u stavovima evroskeptika ogleda se u tome što upravo „Lisabon”, prvi put, u poslovima EU daje znatno veću ulogu nacionalnim parlamentima, odnosno parlamentarcima koji su izraz volje građana država članica. Osim toga, države izuzete od obaveze primene Povelje o osnovnim pravima izuzele su svoje građane od niza prava do kojih mogu doći pred sudom.
Osim uvođenja predsednika Saveta EU i šefa diplomatije, ono što je jedna od najvećih vrednosti „Lisabona” jeste to što će EU postati kompaktnija organizacija u svetskoj ekonomskoj i geopolitičkoj trci, jednom rečju, globalni igrač. Uprkos tome što je, na primer, Nemačka ekonomski veoma snažna, ona u evropskom bloku može mnogo bolje da parira globalnim igračima, poput Kine. Naravno, mnogi će reći da ove dve zemlje nisu za poređenje jer samo osam odsto građana Kine živi u skladu sa evropskim ekonomskim standardom, zaboravljajući da je to oko 120 miliona Kineza što je za 50 odsto više od broja državljana Nemačke.
Dakle, tek ujedinjeni Evropljani mogu da se izbore sa beskrupuloznom borbom na međunarodnom tržištu, ali i na političkoj sceni. Svakako, još dugo će biti nedosanjani san to da se zna odgovor na čuveno pitanje Henrija Kisindžera „koji je to telefon koji treba okrenuti u Evropi da bi se čulo šta Evropa misli”. Ipak, težnja ka jačoj integraciji omogućiće EU da brže reaguje, pre svega, u vezi sa pitanjem ekonomske krize, energije i klimatskih promena.
Evroskepticima, pak, „Lisabon” omogućava da kad dođu na vlast u svojim državama da pokrenu proceduru iščlanjenja iz EU. Naravno, ako im se to isplati.