Levo-desno, a opet tesno
Da dođete do mesta koje tražite, skrenite levo, pa desno, opet levo, i ponovo desno, a na raskrsnici gde se više ne može pravo možete i levo i desno, jer se oba smera sreću u tački ka kojoj ste se uputili. Usmeravanje u ovom stilu, kakvo lokalni živalj često daje dezorijentisanim došljacima, sada lansiraju i mnogi globalisti – da bi nas obavestili da se do cilja stiže samo ako se pravovremeno skreće s pravca, sve dok se ne dopre do pozicije s koje „svi putevi vode u Rim”.
Obe preporuke pokazuju se u praksi, mestimično bar, kao ishodi još nezalečenih posledica ideoloških terevenki. Dok jedni zapevaju „levo, desno nigde moga stana, oj ulice i ti si pijana”, drugi se jedva pridržavaju „kao pijan plota”…
Preciznije: analitičari konstatuju da su teturanja prouzrokovana ideološkim, pogotovu partijskim, omamljenostima među bitnim uzročnicima tekuće globalne krize. Preterivalo se, dodaju, i ulevo u udesno, pa i u kretanjima ka centru, tako da je na sve strane svima postalo – vrlo tesno.
Primera je previše za raspoloživi novinski prostor. Navodimo samo nekoliko i ukratko.
Preterivanjem udesno, uz propagiranje samouređivanja tržišta kao „svetinje”, Amerika je u neprilike uvalila sebe a potom i svet, a s novim predsednikom Barakom Obamom krenula je ulevo, da „ispravlja krive Drine”, što su konzervativci osudili kao „nedopustivo priklanjanje socijaldemokratskom evropskom ustrojstvu”. Uporedo s tim, evropska socijaldemokratija je „zglajznula” u njenim najznačajnijim uporištima – Francuskoj, Nemačkoj, pa čak i u najpouzdanijoj joj Švedskoj – prepustivši vlast desnici. „U čudu” su se našli mnogi apsolutni i relativni „autsajderi” svikli da mahom slede „glavni pravac”, koji se najednom razdrobio. Gde smo, šta smo i kuda da krenemo, ulevo ili udesno, pitaju zbunjeno.
Članice Evropske unije su se, u naporu da objedinjene pariraju moćnim integracijama – kakve, po unutrašnjim ustrojstvima, predstavljaju SAD, kao i ponaosob Kina, Rusija Indija, Brazil (okupljeni u grupi BRIK, nazvane tako po prigodnom redu inicijala kvarteta) – upravo saglasile da postave nove inokosne organe – za ulogu kontinentalnog predsednika odredile su belgijskog premijera Hermana van Rompuja, a za šefa diplomatije britansku baronicu i njihovu komesarku za trgovinu Ketrin Ešton. Vodilo se, uz ostalo, računa o „neophodnosti” da se uspostavi ideološko dvojstvo u EU – s njim kao desničarom i njom kao levičarkom.
Usklađivanje se javlja i kao prioritet Obami iako je izabran da levičarenjem zbriše desničarenje– sugeriše u „Njuzviku” američki ekspert Farid Zakarija. U težnji da učvrsti „nacionalno jedinstvo”, predsednik slabi entuzijazam pristalica, a pojačava ga među protivnicima. Stremi obično podrazumevajućem centru, ocenjuje Zakarija u napisu „Rast desnice”.
Pripajanje centru je, pak, jedan od glavnih razloga za poraze levice u trenutku kad se očekivao njen vanredni uspon zbog kraha na Volstritu, za koji je okrivljen „divlji kapitalizam”, obrazlažu drugi hroničari. Socijaldemokratija se u Evropi toliko „slizala” s desničarskim konceptom da je građane okrenula protiv nje same, smatra italijanski filozof Paolo Flores d’Arkais. Opravdano se, preneo ga je španski „El pais”, ogradila od komunizma (sovjetskog tipa), ali je izneverila sopstvene smernice da će se boriti za uravnotežavanje položaja društvenih slojeva. Stoga je, smatra, većina glasova u vodećim evropskim sistemima otišla desničarskim krivcima za krizu – na osnovu računice da se treba više uzdati u to da će greške ispraviti oni koji su ih počinili nego oni koji im se nisu efikasno oduprli. „Tolerisanje” niza izvitoperavanja dovelo je do „rasprostranjivanja mafije širom Evrope, od Moskve do Madrida i od Sicilije do Baltika” nastavlja Flores d’ Arkis. Uz napomenu da tome treba da se više suprotstave mediji, čija je dužnost, kako je odavno poručivao Džozef Pulicer (čije ime nosi i nagrada za novinarstvo u SAD) da javnosti ukazuju na nepravde, korupciju i greške vlasti. „Naša država i štampa će uspeti ili propasti zajedno”, govorio je takođe Pulicer.
Kao personalizacija usklađivanja sudbina, učestalo se navodi brazilski predsednik Luiz Inasio Lula da Silva. Bio je „prebučni” levičar da bi do čela države došao „spuštanjem tona”, a potonjim predsednikovanjem pokazao da je moguće delovati u prilog i ojađenima i obogaćenima i međunarodnom poretku.
Malo ko može da ga, u tom pogledu, reprizira. Driblingom levo-desno, nadmašio je čak i Obamin skok-šut, u nadmetanju za olimpijadu 2016.
Mnogi pokušavaju da se „fintom” poput Lule, a po ugledu na čuveno krilo „karioka” Garinču, koji je varao protivnike pokretom ulevo da bi odmakao udesno a onda nabacivao loptu ulevo da bi saigrač pogodio u centar (gol), probiju do nekog svetskog trona. Takve majstorije, i u obrnutim kombinacijama, retko uspevaju, pa sve „vragolije” treba i pomno i pažljivo uvežbavati…