Burna noć povučenog genija

27. 11. 2009. 22:00

Бред Мелдау

„Ja sam Akoš Laki. Moj kvartet dežura na džem-sešnu. Ali, ostali smo bez pijaniste, koji je iznenada morao da se vrati u Holandiju”, bile su prve reči koje je saksofonista izgovorio prilazeći našem stolu da se upozna sa Bredom Meldauom. Zamislio sam kako se zemlja otvara poda mnom... Pa trebalo bi da budemo presrećni što je slavni muzičar uopšte svratio u klub posle koncerta! Ali, dok sam u mašti propadao, u ušima mi je odzvonio Bredov glas: „I, ti bi hteo da ga ja zamenim? OK, važi.”

Da li sam dobro čuo? Bred, koji je uvek u crnom, kao da želi da se sakrije od sveta? Bred, koji ne troši ni reči na svojim nastupima da bi svu energiju uneo u crno-bele dirke? Bred, koji živi život povučenog genija, da bi svu buru podigao tokom 60 minuta koncerta? Baš kao nekoliko sati ranije... „Things Behind The Sun”, Nika Drejka, višestruko je simboličan početak večeri: iza Bredovog sunca nalaze se biseri današnje pop i rok-muzike kojima će pijanista nazvati dobrodošlicu u džez svet – „Smells Like Teen Spirit” (Nirvana), „Teardrop” (Massive Attack), „Bitter Sweet Symphony” (The Verve). Ili malo starije popularne pesme – „Secret Love” (1953, proslavila ju je Doris Dej u filmu „Kalamiti Džejn”) i „My Favorite Things” (1959, čuvena je verzija Džuli Endrjus u filmskoj adaptaciji mjuzikla „Moje pesme, moji snovi” iz 1965). Tamo će zateći bluz-soul-vals „This Here” (ili „Dish Heah”), Bobija Timonsa, kao mali primer otvaranja u drugom smeru – džeza ka pop-muzici. Meldau je opčinjen melodijama (ili pesmama, kako je istakao sa albumom „Art of the Trio, Vol. 3: Songs”) koje su predložak za njegove lucidne maštarije. Ove večeri, specijalno, jedna ruka uvek repetitivno ponavlja akord(e) u brzim nizovima („da bih postigao efekat legata, pošto je desna pedala prilično zaribala”, rekao mi je kasnije), dok druga luta po celoj klavijaturi, igrajući se parčićima na koje je pijanista rasturio melodiju. Parčići su sa obe strane ruke koja ponavlja akord, i ruke se, kao da plešu, stalno prepliću – što je Bredova specijalnost. Tenzija raste sa svakim novim taktom i novom dekonstrukcijom osnovnog motiva.

Na kraju parčići su opet sastavljeni, ruke se lagano podižu sa dirki. Tišina. Aplauz. „Publika je bila izuzetna, veoma koncentrisana, baš mi je prijalo”, reći će mi kasnije. Drugi bis shvatili smo kao pravi poklon: „Exit Music (For a Film)” (Radiohead) je muzička definicija ljubavi.

Za koju godinu, ovaj koncert će možda ostati kao jedino podsećanje na jedanaesti Novosadski džez festival, što je ponekad dovoljno. Ali, izvan 60 minuta raja, bilo je još puno zanimljive muzike, premijernih susreta, druženja uz džez. Izbor ovogodišnjih headlinera večeri bio je odličan: The New York Voices, saksofonista Herb Geler, pijanista Mekoj Tajner (kao i letos u društvu saksofoniste Gerija Barca) i Bred Meldau – prošlost i sadašnjost džeza, tradicija i odmerena avangarda, prepoznavanje trajnih vrednosti. Od heroja uvek i pokoji lep istorijski čas: Geler se seća Benija Kartera („Lonely Woman”), a Tajner Djuka Elingtona („In a Mellow Tone”). Momenat kada Mekoj Tajner polako napušta scenu mašući i osmehujući se publici kao najsentimentalniji u celokupnoj istoriji festivala.

(/slika2)Preostali deo glavnog programa uvek predstavlja evropsku džez ekskurziju, uz obavezne goste sa prostora bivše SFRJ. Zdenka Kovačiček (Hrvatska) nudila je isuviše izrabljen repertoar džez standarda („Georgia On My Mind”, „Summertime”, „Sweet Georgia Brown”). Rok Golob (Slovenija) nas je poveo na zabavnu, muzički veoma nepretencioznu gospel-fank feštu, u društvu odličnog šestočlanog afro-američkog gospel hora. Djabe (Mađarska) su solidan fjužn sastav. Kvartet mladog gitariste Juvala Rona (Izrael) nije bio dorastao nastupu na glavnoj sceni. „New Centropezn” Jazz Quartet (Rusija) pokazao je verovatno najviše – u odmerenoj mešavini akustičnog džeza i folklornih inspiracija. CZ-SK Big Band Matuša Jakabiča (Češka/Slovačka) zaustavio se na klasičnom orkestarskom izrazu, oko zvuka Kaunta Bejzija. Glavni program festivala zatvorio je East West European Jazz Orchestra – Twins 2010, sa četrdesetak muzičara iz Dortmunda (Nemačka), Rostova na Donu (Rusija) i Novog Sada (kao pobratimskih gradova). Ambiciozni projekt inspirisan je činjenicom da je Dortmund izabran za evropsku prestonicu kulture u 2010. Muzika slavi evropski pogled na džez (u susretu sa klasikom ili folklorom Balkana i Rusije), ali i celokupno američko nasleđe – od Bejzija i Elingtona, preko Frenka Sinatre i Las Vegasa, do Detroit-soula. Gost orkestra bio je odlični pevač Denis Rouland, koji je svojevremeno bio član Count Basie Orchestra.

Osim Adama Klema (saksofon) i Fedora Ruškuca (bas) u East West projektu, na glavnom programu nastupila su još trojica domaćih muzičara – Marko Đorđević, Dragoslav Fredi Stanisavljević (trube) i Ivan Ilić (trombon), kao specijalni gosti dueta američkog gitariste Čarlija Hantera. Beogradski Jazz Sence i novosadski Mayoke Group predstavili su se u klubu „Trema”. Prepuštajući veliku scenu inostranim gostima, uprkos činjenici da su oba navedena sastava kvalitetnija od nekoliko gostujućih, srpski džezeri ispoljili su osobine dobrih domaćina.

Kada je noć već poodmakla, Akoš Laki objavljuje sešn. „Dame i gospodo, sa nama u sali je Bred Melda(h)u”. I pijanista zauzima svoje mesto i bira „St. Thomas”. Akoš izaziva Sonija Rolinsa. Eto ga dobro znani prozuhli zvuk tenor saksofona i duga improvizacija sa turbulentnim pasažima – veselo i razigrano, iz duše i srca. Slede „Lullaby of Birdland” i „Mercy Mercy”, u kojoj se Bred potpuno razmahao. Do „Treme” su već pristigli članovi East West Orchestra okružujući klavir i Breda za njim – đuskaju u ritmu i nazdravljaju pivom, kao da smo na nekoj privatnoj žurci! Sada već ima po nekoliko muzičara za svaku poziciju i Bred ustupa klavir drugima. Kolegijalnost poprima drugi oblik: neobavezno ćaska sa mladim muzičarima, odgovara na pitanja, ohrabruje ih, strpljivo pozira... A na sceni je sve vatrenije kako noć odmiče. Muzičari se nadsviravaju, izazivaju jedan drugog, repliciraju. „Svako može biti heroj bar na jedan dan”, reče jednom Dejvid Bouvi. U egzotičnom ritmu teme „Caravan” ova misao mi ne izlazi iz glave.