Pivo i vinjak se na putu ne mešaju
Povodom teksta Beton i proza na putu, objavljenog u vašem dodatku prošle nedelje, osećam potrebu da dam izvesna objašnjenja. U tekstu se, naime, krivicom koja nije moja niti bilo kog člana grupe P 70, javljaju prilično krupne nejasnoće.
U podnaslovu teksta stoji:
Prvi put posle postmodernista na srpskoj posleratnoj književnoj sceni pojavljuju se dve nove književne grupe koje okupljaju mlađe stvaraoce različitih poetičkih, ideoloških i estetskih opredeljenja.
Iz ove rečenice čitalac može da zaključi kako su Beton i Proza na putu dve nove književne grupe, što je višestruko netačno, pošto Proza na putu jeste nova književna grupa, a Beton niti je nov niti je književna grupa. Dalje može da se zaključi kako su se mlađi stvaraoci okupili u dve grupe na osnovu različitosti svojih poetičkih, ideoloških i estetskih opredeljenja, ili kako su u obe grupe okupljeni stvaraoci različitih opredeljenja. Oba moguća zaključka bila bi netačna pošto Proza na putu zaista okuplja autore različitih opredeljenja, dok Beton okuplja ljude istih političkih opredeljenja kojima nekompetentno bavljenje književnim temama predstavlja poligon za iznošenje vlastitih, uniformnih ideoloških stavova.
Konfuzija koja se u tekstu pojavljuje na samom početku, kao posledica, nadam se , bezazlenog pokušaja da se između Betona i Proze na putu povuku izvesne, na žalost, nemoguće paralele, u nastavku logično proizvodi nove konfuzije.
Tako autor teksta kaže:
Srpska, kao uostalom i svetska, književnost je, posle burnih ratnih godina, donosila sa sobom i posleratne literarne prevrate. Period avangarde, dvadesetih godina prošlog veka, kretao je sa delimično istih pozicija kao i najmlađa grupa današnjih srpskih pisaca. Raskid sa prošlošću, rušenje predratnih idola i najava početka nove ere u stvaranju. Pored „uvezenih” pravaca dadaizma i, najizrazitijeg, nadrealizma, Stanislav Vinaver je, u svom Manifestu ekspresionističke škole, objavio: „Mi smo svi ekspresioniste“.
Što se tiče Proze na putu, u navedenom smislu između nje i avangardnih pokreta dvadesetih godina ne vidim neku naročitu sličnost. Istina, još manje je vidim između rečene avangarde i pamfletista iz podlistka Beton, ali ta nepostojeća sličnost jeste nešto čime pokušavaju da se, u apologetskim tekstovima saputnika „pivo-vinjak revolucije”, koje ovom prilikom nemam nameru da reklamiram, okite kao tuđim perjem. Autor teksta je očigledno te apologetske tekstove saputnika Betona pročitao, pa je njihove tvrdnje prihvatio kao istinite. A onda je, u potrebi za analogijama po svaku cenu, ono što bi oni hteli da budu a nisu pripisao i Prozi na putu koja to niti jeste niti pokušava po svaku cenu da bude.
U kontekstu pomenutih nepostojećih paralela i izjave Mihajla Pantića, koje su u tekst uvrštene za neupućene čitaoce, mogu da deluju kao istovremena kritika Betona i Proze na putu.
Mihajlo Pantić smatra da se danas, kada su sve poetike legitimne, čini da se pisci radije okupljaju prema političkim nego prema poetičkim afinitetima…
Današnje podele u književnosti su kriptoideološke, za čitanje knjiga retko ko mari. Piščeva ideologemska pozicija, a ne mera talenta i ostvarenosti, određuje njegovo mesto na javnoj sceni. Sa gubitkom značaja u književnosti, u društvu rastu unutarcehovske tenzije. Spolja gledano, to izgleda jadno i smešno. I ne vidim kako bi se moglo završiti. Jedino ukoliko odnekud ne iskrsne šumar iz onog vica i sve lepo ne rastera, konstatuje Mihajlo Pantić, yz činjenicu da pokreti često preusmeravaju poetičke tokove u književnosti, ali se na kraju računa jedino da li su iza njih ostala vredna dela.
U osnovi se slažem sa Pantićevom dijagnozom stanja na današnjoj književnoj sceni. Jedan od osnovnih motiva za osnivanje grupe P 70 jeste odlučnost da se takvo stanje ne prihvati. Svest o legitimnosti svih poetika, ali i o apsurdnosti okupljanja na osnovu političkih afiniteta, jesu dva od nekoliko naših osnovnih i jedinih postulata. Upravo zato svako poređenje sa ljudima iz podlistka Beton smatram neumesnim i uvredljivim.
A što se tiče vrednih dela koja se na kraju jedina računaju, na njima svako od nas radi za sebe i u svoje ime. Neki od nas do sada su objavili više, neki manje, ali iskreno verujem da nas sve najznačajniji književni poduhvati tek očekuju.
Ukoliko se, međutim, pokaže da neko od članova grupe u književnom radu nije dovoljno ažuran, predlažem za kaznu dabude poslat na prinudni rad u redakciju Betona, gde će se, umesto književnošću, baviti prikupljanjem policijskih saznanja.