Posle revizije

01. 12. 2009. 22:00

Vatikan je, ipak, jedinstven. Čak i u tome što je ostao jedini u Evropi bez revizije javnih finansija. Srbija se, na zadovoljstvo poreskih obveznika i uz nelagodu budžetskih korisnika, povukla iz te trke: državni revizori su parlamentu predali i javnosti obelodanili nalaze prve kontrole tokova i trošenja budžetskih para, kojom su otkrivene mnoge nepravilnosti i potvrđene sumnje da se novac iz državne kase ne troši kako to nalažu zakoni i pravila dobrog poslovnog ponašanja.

Očekivano, izveštaj je izazvao lavinu negodovanja prozvanih – od negiranja pojedinačnih nalaza do neprimerenih uvreda na račun kontrolora. Logično, javnost pita – šta posle revizije?

Iako je na prvi izveštaj čekala pet godina od donošenja Zakona o Državnoj revizorskoj instituciji, iako je to vreme bilo popunjeno prozivkama vlade što ne obezbeđuje uslove za rad državnih revizora, ali i Državne revizorske institucije što ne počinje da radi i što glasnije ne traži da joj se to omogući, iako je ovom prvom revizijom obuhvaćena tek trećina budžetskih para i samo 18 od više od 9.000 budžetskih korisnika, iako je kontrolisan budžet za prošlu godinu dok se u svim zemljama uveliko završava kontrola ovogodišnjeg... Srbija, ona koja puni budžet, za početak ne treba da bude nezadovoljna. Ni prestroga. Ni prema aktuelnoj vlasti koja taj novac troši. Ni prema državnim revizorima.

Vlast je konačno prihvatila da i „nad popom ima pop”, da Srbija ne može što Vatikan može, da kad država ubira i troši narodne pare to neko i posmatra i proverava. I ako greši – kažnjava. Neki to ovih dana tumače hrabrošću aktuelne vlasti koju nisu imale prethodne. Možda ima istine i u toj oceni. Ali, pre bi se to moglo nazvati njenim suočavanjem sa realnošću da se zakoni, pa i ovaj o državnoj reviziji, konačno moraju primenjivati pod pritiskom domaće javnosti, ali i preuzetih međunarodnih obaveza.

Državnoj revizorskoj instituciji konačno se, posle svih kritika, sada mora odati priznanje za veliki i važan posao. I to za samo četiri meseca sa samo četiri revizora. Možda su revizori pritisnuti tolikim poslom, više od stotinu hiljada dokumenata, negde i pogrešili i o nekoga se ogrešili. Ali, iako ne postoji pravni lek za njihov sud, on možda formalno jeste, ali suštinski nije konačan.

Na potezu je parlament koji će prihvatiti ili ne izveštaj revizora i preduzeti ili ne mere protiv prekršioca, koje idu i do smene sa funkcija. Ako koalicija na vlasti i ujedno većina u parlamentu ima iole političke mudrosti, iskoristiće ovu priliku da i u praksi dokaže zalaganje za red u državi i poštovanje zakona, za borbu protiv korupcije i kriminala. I kazniće one iz svojih redova koji su se o zakon ogrešili.

Bez toga ni politička odluka da se revizoru konačno omogući da radi – neće imati smisla.