Od pokojnog djeda Vase

Onomad kada stigosmo, u Ameriku, a, to bješe septembar 2001. dočekaše nas između ostalih, misim na sponzore, i nekoliko naših duša! Bješe to prvo iskustvo u tuđini, kako sa Amerikancima tako i sa našom malom dijasporom.

Uplašen od nepoznatog, ne samo ja već i moja familija, s oprezom stupismo na američko tlo. U srcu Srbija i ono malo naše Krajine, s nadom u bolje sutra! Italijan što nas smjesti u apartman, s karakterističnim akcentom, je nešto što se trebalo primiti s oduševljenjem! Benito je čovjek sa fakultetom, ali sa ulice, hoću reći italijanskim, i naravno američkim! Benito, koji je već primjetio odsustvo, po njemu ključnih ljudi pri dočeku, a koji bi mogli pomoći, reče: ne brini stupiću u kontakt sa ljudima iz tvojeg zavičaja!

I bijaše tako.

Dva islužena ratnika i treći, Dragan, od pokojnog djeda Vase! Dragan reče: Ništa se ne brini sve je pod kontrolom, ja ću da ti pomognem! Kako reče, tako i bijaše, ali pod drugim okolnostima.

Kao prvo, otpoče Dragan, moraš se prvo odmoriti, ne samo od političke situacije iz bivše nam domovine, nego i od rata, dovoljno je da si samo slušao vjesti sa ratišta....Dragan, od pokojnog djeda Vase reče!

Jutro, samo što nije svanulo, aja oka nisam sklopio, kontam doće Dragan i dati nam instrukcije Šta dalje? I dođe Dragan, sa oduševljenem, veli: Spremaj se! Đe idemo, rode? Idemo da se družimo: Nijesi ti sam, ima nas koliko oćeš, požuri.

Nakon pola sata vožnje, stigosmo na odredište. Na ražnju jagnje a park - ko naše fudbalsko igralište. Upoznah se s našim krajišnicima, i nakon kratkih pitanja, odakle si kako si stigao dovde, pođe i pjesma, ona naša krajiška, i svi pratimo ko jedan! Dragan vozi prvi, aj što vozi i pristoji mu! Vatra pucketa, jagnje na ražnju, pomislih: Vidiš da je bolje ovdje, nego u domovini! Opusti se i uživaj!

I uživao ja još nekih petnaest minuta, dok ne dođe policija. Kako dođoše, tako nas postrojiše, hajd što nas postrojiše, hoće nas i hapsiti! Engleski, koji smo pokušali da govorimo, više je ličio na tarzanski...al ne lezi vraže, Dragan, koji je najviše popio, objasni im na samo njemu svojsten način, ko smo i odakle smo.

Ne samo da smo izbjeglice, već i ratni zarobljenici, da je to običaj kod nas i da se volimo družiti! Na sve Draganove isprike, naočit policajac samo priupita: Imaš li ti ličnu kartu?

Dragan izvadi ličnu i pokaza policajcu. Na policajčevo pitanje: Ime i prezime? Dragan uzvrati kako se zove, ali sa njegovom redovnom uzrečicom „od pokojnog djeda Vase!“ Policajac malo problijedi, pa ga još jednom upita: Reci ponovo? Reče Dragan, tako i tako, od pokojnog djeda Vase.

Policajac slegnu ramenima, nasmiješi se i reče: „I moj je djed Vaso“ - na čistom srpskom!

I tako nas spasi prvi put Dragan, od pokonog djeda Vase! Nakon par mjeseci dođe Draganova krsna slava, Jovandan, kažu posna slava i odosmo nas nekolicina. Pripremili se na ribu i ostale posne đakonije i bijaše tako do pet popodne, dok se Dragan ne diže nad trpezom, i svečanim glasom reče: „Sada je na redu svinjetina, svi možete jesti, jel kada sunce zađe na ovaj dan, svi možemo mrsiti! Tako je reko moj pokojni djed Vaso!“

Dobar izgovor,koji smo svi prihvatili bez pogovora!