Čudesni lavirint

04. 12. 2009. 22:00

Prikaz koji sledi ni u kom slučaju nije polemički odgovor na tekst Milete Aćimovića Ivkova „Mlado romaneskno vino“ u kome se Danilovljev roman bezrazložno maliciozno označava kao autorov „treći pokušaj“. Sa takvom opadačkom ocenom nema razloga sporiti se. Naš cilj je da pokažemo u čemu je vrednost i novina Danilovljeve doista nesvakidašnje i za savremenu srpsku književnost dragocene knjige. Treći roman Dragana Jovanovića Danilova „Otac ledenih brda“ u neku ruku je iznenađujuća knjiga, makar za poznavaoce poezije ovog visoko kotiranog pesnika. Nakon niza pesničkih knjiga i poetskog romana „Almanah peščanih dina“, teško ko je mogao pretpostaviti da će se Danilov okrenuti strogo i koncizno pisanoj prozi u kojoj jedna „imanentno pripovedačka nit otvara različite egzistencije i prošiva sva zbivanja“.

U svom najambicioznijem romanu do sada, Danilov fokusira pažnju na grandioznu podzemnu biblioteku na Islandu i konspirativno društvo fanatičnih bibliotekara koji u kontrolisanom haosu lavirinta biblioteke pomno sakupljaju i skladište podatke o svim živim i mrtvim ljudima na svetu. Priređivač rukopisa prepisanih za sedamnaest dana i noći iz „Peščane knjige“ koja vodi u nemerljive dubine vremena, ne krije se samo iza maske priređivača, već se uključuje u čitav lanac uzbudljivih događaja. „Otac ledenih brda“ jeste „istoriografska metafikcija“, da upotrebimo izraz Linde Hačion. U pitanju je knjiga-san, sa elementima avanturističke, eruditske, ljubavne, erotske, fantastične književnosti. Danilov vešto koristi pripovedanje esejističkim oblikotvornim postupkom, pri čemu zaista ogromna erudicija ne guši snagu njegovog romanesknog sveta. A on govori o predodređenosti i slučaju koji tako neumitno upravljaju ljudskim životima (što ovaj roman povezuje sa Osterovom prozom), o dijalektici sećanja i zaboravljanja, o nerazdvojnosti sveta živih i mrtvih, o ukrštenim sudbinama, kako to poetički osvešteno predočava sam Danilov u jednom razgovoru.

Inovativnost i zanimljivost ovog romana jesu pre svega u novim temama koje do sada u srpskoj prozi nisu bile elaborirane na jedan ovakav, imanentno romaneskni način. Najpre, to je tema kolekcionarstva, pohranjivanja, pamćenja, čuvanja. Otuda su kolekcionari Danilo Medaković i Pavle Podbjelski zaista autentični profili romanesknih junaka, jednako koliko i Uc Brusa Četvina. Nasuprot njima stoje eterični ženski likovi violončelistkinje Žilijet Erdodi, erotične Jermenke Nairi Aznavurjan i Grkinje Zirane, te lik Gudrun, kojoj je Danilov dodelio ulogu spiritualnog vodiča po dijaboličnim podzemnim lavirintima biblioteke. Duboko zalazeći u podzemne lagume kolekcionarske strasti, pisac je od svojih junaka načinio delikatne i žive duševne realnosti.   

Brojni intertekstualni konteksti čine „Oca ledenih brda“ kompleksnim romanom o strasti i smrti, romanom oko koga će se tek lomiti kritička koplja ove i, čini se, ne samo ove sezone. Ma koliko bila raznovrsna, sva poglavlja ove knjige čvrsto su uzglobljena jedno u drugo. Kroz proticanje paralelnih sudbina, Danilov je sve svoje junake vešto okupio u odnos koji je u osnovi skriveno dramski. U ovom romanu našu pažnju privlače opisi biblioteke na Islandu koji imaju snagu Zebaldovih deskripcija, a zatim prelepi opisi Venecije u kojoj Danilo Medaković, jedini Srbin koji će putovati i stradati na „Titaniku“ 1912. godine, pronalazi u prašnjavoj antikvarnici Vermerovu sliku „Devojka s violončelom“. Poglavlje „Dnevnik iz Lodeva” u kome Danilov majstorski primenjuje postupak karnevalizacije, jedan je od blistavih trenutaka savremene srpske proze.

Kritičar Tihomir Brajović lucidno je primetio da Danilovljev roman „evocira borhesovsko-kišovsku zamisao sveobuhvatne enciklopedije koja vratolomno povezuje sve ljude i događaje u vremenu i prostoru“. Ja bih dodala da Danilovljevi palimpsesti idu prema Kišu u istoj meri u kojoj Kišovi palimpsesti idu prema Borhesu. U „Ocu ledenih brda“ Danilov je uspeo da Borhesov, Ekov i Kišov (mislim prevashodno na „Enciklopediju mrtvih“) model aleksandrijskog pripovedanja obogati i nadogradi potresnom pričom o traženju po rođenju nasilno razdvojene braće, i da nam, začudo, pokaže da borhesovsko-kišovski model pripovedanja, ukoliko se spoji sa dobro ispripovedanom pričom iz presnog života, može da donese nešto novo i subverzivno. Na kraju, čitav roman zadobija lavirintsku formu, a priređivač knjige i njen glavni junak u središtu bibliotečkog lavirinta doživljava prosvetljenje.

Danilov je doista imao želju visokog napona, a potom i visokog rizika da napiše ovaj roman u kome je mašta pesnika podvrgnuta strogoj, klasičnoj disciplini i pripovednoj ekonomičnosti. Otuda „Otac ledenih brda” jeste svojevrsni ispit za književnu kritiku, koja bi trebalo da konačno razluči da li je Danilov samo prvorazredni pesnik koji uzgred piše i romane, ili je sa romanom „Otac ledenih brda“ ušao u red vrsnih, savremenih romansijera. Naše je stanovište da je ovaj pisac sasvim posebne erudicije i osećajnosti (koja po mnogo čemu podseća na onu Miloša Crnjanskog) posle dva prosečna romana, ovoga puta napisao slojevit i kompleksan roman vešto vođene, uzbudljive priče, složene strukture i visoke estetske vrednosti. U pitanju je jedan od najubedljivijih romana koji se u poslednjih nekoliko godina pojavio na srpskom jeziku.