Između bunta i farse

14. 12. 2009. 22:00

Дарко Маринковић

Srpsko društvo je i dalje dominantno konfliktno društvo. Istini za volju, tranzicija je, po svojoj suštini i toku, konfliktan i protivurečan proces. Međutim, uspešna društva tranzicije, kao što su Slovenija, Češka, Poljska, Mađarska, uspela su u relativno kratkom roku da izađu iz faze radikalnih industrijskih, socijalnih i političkih konflikata i krenu u pravcu uspostavljanja koncepta i prakse socijalnog mira i stabilnosti. Praksa potvrđuje da je uspešnost tranzicije u velikoj meri bila uslovljena dužinom najkritičnije faze – najbolnijih ekonomskih i društvenih reformi, koje imaju i najveću socijalnu, ekonomsku i moralnu cenu. Srbija se danas, dve decenije od pada Berlinskog zida i dalje nalazi pred delovima tog zida, koje nije uspela da sruši ili savlada – nezapočetim reformskim procesima na mnogim strateškim tačkama. S druge strane, iskustvo savremenog sveta potvrđuje da siromaštvo danas, na početku 21. veka, nije cunami ni zemljotres, nije zla sudbina pojedinih naroda već pitanje izbora odgovarajuće razvojne strategije i sposobnosti vladajuće strukture da takvu strategiju kreira i realizuje.

Činjenica da je socijalna cena tranzicije, ne samo ekonomski i socijalno neprihvatljiva već i za većinu radništva socijalno neizdrživa glavni je razlog i suštinska pokretačka snaga svih industrijskih i socijalnih konflikata koji potresaju Srbiju. Takvo dugotrajno nezadovoljavajuće ekonomsko i socijalno stanje u velikoj meri odlučujei o našoj svakodnevici. Mnogi nemaju više šta da izgube i zato svoje nezadovoljstvo i zahteve za socijalnom pravdom i pristojnom zaradom traže na ulici – kroz najradikalnije vidove protesta. Paralelno se događaju tri procesa, koja su suštinski povezana – porast najradikalnijih oblika radničkih, pa i studentskih protesta, porast uličnih obračuna kriminalaca i sve češće otvaranje narodnih kuhinja, koje su pokazatelj stalnog porasta broja gladnih i marginalizovanih. Logična je pretpostavka da se ova tri procesa mogu sastaviti u veoma neugodnu rezultantu.

Sve to ima za posledicu da se svakodnevno pred našim očima odigravaju protestna okupljanja, blokade puteva i pruga, štrajkovi glađu. Motivi za ovakve, u suštini očajničke poteze, u koje često spada i ugrožavanje sopstvenog života i zdravlja, u suštini su sadržani u izjavi jedne od radnica – štrajkača glađu u kragujevačkom „22. decembru”, koja je četrnaestog dana štrajka, kada su lekari saopštili da su svi štrajkači u smrtnoj opasnosti, samrtničkim glasom rekla novinarima – ne radi se samo o novcu, ponizili su nas kao ljude.

U takvim okolnostima, tvrdnje o sebičnosti učesnika u protestima, o ometanju saobraćaja i normalnog svakodnevnog života ljudi, ne samo da nemaju smisla, već ni efekta. Štaviše, mogu samo izazvati kontraefekte. Društvo se mora na odgovoran način suočiti s činjenicom da svakodnevno širom Srbije ima od 50 do 60 štrajkova, javnih protesta, odnosno neuralgičnih konfliktnih tačaka, koje se mogu definisati kao najvidljivije i najosetljivije tačke radničkog i građanskog nezadovoljstva. Radikalni oblici protesta na svojstven način potvrđuju ono što inače govore i relevantna istraživanja javnog mnjenja – mali stepen poverenja u sve aktere političkog života društva, a posebno u postojeće sindikate.

Protesti i blokade saobraćajnica u tom smislu nas upozoravaju da je društveni i ekonomski život na mnogim tačkama blokiran, da su pojedinačni životi velikog broja ljudi blokirani. Neizbežna posledica svega toga je da se društvo već dve decenije vrti u začaranom krugu krize i konflikata, u kojima se beskorisno i besmisleno troši ogromna individualna i društvena energija.

Profesor Megatrend univerziteta