Novi ugovor – najgori deo posla
Спреман за Јужну Африку: Радомир Антић
Radomir Antić, selektor fudbalske reprezentacije Srbije, još nije potpisao novi ugovor sa Fudbalskom organizacijom, ali pošto posao ne može da čeka, on planira da u januaru ili februaru okupi igrače na kraće zimske pripreme. U razgovoru sa njim dobili smo odgovore na neka pitanja.
Imali ste mesečnu platu od 30.000 evra, da li se zna kolika će ona da bude po novom ugovoru?
Taj dogovor o novom ugovoru mi je najgori deo posla. Pregovori još traju. Volim da budem profesionalno odgovoran u svakom poslu, ali me jako ljuti ono naše „lako ćemo”. I sad to „lako ćemo” trebalo bi da se dogodi uskoro. A, kada je reč o detaljima novog ugovora, nije tajna da je moja vrednost na svetskom tržištu mnogo veća od sume koju sam dobio od Fudbalskog saveza Srbije u vreme kvalifikacija. Do početka šampionata imamo još šest meseci, a posao ne može da čeka. Zato planiram dalji rad. Ove zime trebalo bi da okupim igrače na kraćim pripremama, ali još ne znam kada i gde će se to dogoditi.
Kako se osećate posle uspeha?
Rezultat jeste veliki. Fudbalska selekcija Srbije izborila se za direktno učešće na šampionatu sveta u Južnoj Africi (od 11. juna do 11. jula 2010. godine), uprkos tome što je bila u grupi sa favoritima Francuzima. Ali, iza ovih rezultata postoji nešto što je mnogo lepše, a to je slika publike, to je pun stadion. A, tako je bilo kada smo u ovim kvalifikacijama igrali u Beogradu. Za sve nas, za mene i za igrače veoma je značajno što smo stekli poverenje svog naroda. To je ono što mi greje dušu i srce.
Kako ste formirali ovaj tim?
Tražio sam od igrača ono što mogu, a to je ponašanje na terenu koje je u skladu s mentalitetom Srba. Znači, nema ništa bez velike borbe, brzine i poštovanja svih dogovora. Nisam ih opteretio mojom prošlošću. Bio sam pragmatičan. Govorio sam samo o njima i njihovim sposobnostima i mogućnostima. I rasli su kao grupa u svim delovima: i fudbalskim, i pojedinačnim, i kolektivnim. Tako smo postali jedna čvrsta porodica.
Šta su Vam igrači donosili iz klubova?
Doneli su mi preko deset titula. Imamo prvaka i pobednika liga kupa Engleske (Vidić), pobednika kupa Engleske (Ivanović), prvaka Italije (Stanković), pobednika kupa Italije (Kolarov), kupa i superkupa Nemačke (Duško Tošić), prvaka i pobednika superkupa Belgije (Jovanović), prvaka i pobednika superkupa Ukrajine (Ninković), pobednika kupa Slovačke (Matić i Milinković), prvaka i pobednika kupa Srbije (Petrović)…
Koliko često se čujete sa igračima?
Uvek, i kada nemamo pripreme za neku utakmicu. Taj kontakt je neprekidan. Mi stvarno dišemo u istom ritmu. Slavili smo nekoliko svadbi, rađanje dece, niz rođendana… Svi učestvujemo u tim slavljima. Sve članove državnog tima doživljavam kao svoju decu. Oni to znaju. Jer, moj odnos prema njima nikada nije lažan. Jedni drugima iskreno kažemo sve što mislimo. I među nama nikada nema ljutnje. Sve što nam se događa nazivamo pravim imenom. To je najvažnije u svim odnosima.
Koliko se novca dobija pre polaska u Afriku?
Svi fudbalski savezi čije selekcije su se plasirale na Svetsko prvenstvo u fudbalu dobijaju, u startu, istu sumu, a ostatak zavisi od uspeha na tom takmičenju. Ova startna suma je oko devet miliona dolara, plus niz materijalnih davanja za smeštaj i sve troškove u toku takmičenja. Svemu ovome trebalo bi dodati i zarade od sponzora, reklama…
Šta Vam na to posle svega kaže „ulica”?
Uvek sam bio i ostao otvoren za svaku vrstu razgovora, pa i na ulici. Ljudi me prepoznaju. Neko mi se samo javi, a poneko želi i da razmenimo nekoliko reči. Razumem sve te odnose. Poznati ljudi kažu da je to cena slave, a ja mislim da je to moja obaveza. Stanujem na Novom Beogradu u bloku 61. I tu, sa mojim komšijama, kad me pozovu, pijem pivo ispred kioska…
S. R.