Zaista kiselo grožđe
Svako nastojanje da se zakonskim merama poveća odgovornost domaćih televizija za učinak njihovih programa rizikuje da među emiterima, ali i u delu javnosti, bude dočekano na nož bilo kao osujećivanje poslovnih prava bilo kao ograničavanje građanskih sloboda. Jedino saglasje vlada u pogledu neophodne zaštite dece od medijskih nepodopština. Odnedavno, televizije poštuju propis o označavanju uzrasta gledalaca za koje pojedine serije i filmovi nisu preporučljivi.
Pitanje je ima li od toga praktične koristi i koliko se ko u publici pridržava ovih uputstava. Mali će se teško od televizora odbiti svojom voljom – veliki teško da uvek imaju volje za uvođenje restrikcija. Oznake u uglu ekrana nisu, naravno, naodmet. Ali s obzirom na to da je procena o pomenutoj granici prepuštena emiterima, pitanje je i jesu li njihova merila određivanja na bilo koji način stručno pouzdana, standardizovana i međusobno usaglašena.
Tako, eto, TV Pink procenjuje da serija „Kad na vrbi rodi grožđe” nije za mlađe od 12 godina. Nije, bogme, ni za mnogo starije.
Verovatno samouvereno, a svakako pretenciozno, ponet „slavom” svojih „Kursadžija”, Saša Pantić pomislio je da je sposoban da se upusti u složeniju dramsku formu.
Prešao je, dakle, sa nizanja skečeva, na građenje igrane serije. No ničeg istinski dramskog nema u nategnutoj i razvučenoj radnji – opet je to samo nadodavanje verbalnih kalambura i prizemnih viceva, jevtinih dosetki i povremenih pošalica na račun političkih aktuelnosti. Primenjen je isti, a već otrcani (davno beše, u drugo vreme i drugačija serija „Složna braća”) postupak spajanja naših „naroda i narodnosti”, pri čemu se junaci tipiziraju po mentalitetu (klišetirano) i odlikuju po jezičkom idiomu (takođe klišetirano).
U toj hrpi svega i svačega, u toj gomili banalnosti, u tom obilju praznih hodova gde se sav teški teret ispraznosti svaljuje na glumačka pleća, zapanjujuće je na šta su pristala ugledna glumačka imena. U svoje „plošne” likove nisu ni pokušali da unesu nešto histrionski plemenitije. Posle ne baš inspirativnog teksta koji im je dao scenarista pristali su i na karikiranje i ačenje na koje ih je navodio, valjda, reditelj.
Jedni su svoje ovdašnje uloge odigrali potpuno u maniru ranijih, pa deluju kao replike iz „Agencije za SIS”. Drugi su, opet, sredstva iz „Crnog Gruje” primenili i ovde (kao uostalom i svuda gde se odonda pojavljuju). Treći se nisu čak ni potrudili da pogode i ustale „seljački” akcenat. Četvrti su pojednostavljeno sve prepustili efektu zavičajnog govora (sada, zvanično rečeno, crnogorskog i bosanskog/bošnjačkog jezika).
Serijom „Kad na vrbi rodi grožđe” Televizija Pink je ponovo snizila nivo sopstvene igrane produkcije koja je, naslovima poput „Ljubav, navika, panika” ili „Ljubav i mržnja”, nagovestila šire žanrovske i više kreativne ambicije. Šteta je to kako za podizanje „srednje vrednosti” ukupnog programa Pinka, tako i za celinu ponude domaćih serija. Otkad se, naime, Pink pojavio kao igrač i na ovom polju TV produkcije, prenuli su se i napregnuli i ostali emiteri.
A veća konkurencija – veći i dobitak za gledaoce.