Prazne priče
Tekstovi predsednika Upravnog odbora Kulturnog centra Beograda Miloša Šobajića, objavljeni u Kulturnom dodatku „Politike”, zaista su odraz nesposobnosti autora da da bilo kakvo razumno objašnjenje za sopstveni, izneti stav po kojem su izložbe u svetu, slične Oktobarskom salonu, kao i sam ovogodišnji salon, sajmovi diletantizma i kiča i da ovakve manifestacije nanose ogromnu štetu našoj kulturi. U sva tri prethodna oglašavanja, novopostavljeni predsednik UO KCB-a, ne iskazuje ništa drugo do nepotkrepljene sudove i prizemne diskvalifikacije na račun izloženih autora, selektora, organizatora i osnivača. U tom nizu pompezno izrečenih uvreda, lišenih polemičkog diskursa, Šobajić ni u trećem pokušaju nije javnosti dao na uvid niti jednu jedinu činjenicu kojom bi potkrepio svoje tvrdnje. Narodski rečeno – prazne priče.
Što se tiče artfacts.net-a, on je uzet kao primer iz jednog jedinog razloga – naime, to je (uz Ludvig muzej u Koblencu), nažalost, jedina preostala internet stranica strukovnog tipa izvan teritorije Srbije koja registruje postojanje Šobajićeve umetničke karijere van zemlje. Ostalo su knjižare koje na svojim stranicama u okviru distribucijske ponude nude monografiju autora Edvarda Lusi-Smita ili katalog izložbe u Koblencu. O tekućim izložbama ili kakvim drugim umetničkim aktivnostima ili makar prikazima izložbi iz neposredne prošlosti – ni pomena. Ukoliko uzmete ime nekog od izlagača ovogodišnjeg Oktobarskog salona, na primer Zorana Naskovskog ili Vladimira Nikolića, i ukucate ih u Gugl pretraživaču, otvaraju vam se između ostalih stranice Tejt galerije u Londonu, Veksner centra u Klivlendu, V2 instituta u Roterdamu, Kunsthale fridericijanuma u Kaselu, kelnskog Kunstferajna, njujorških Vilidž Voisa i Artforuma... Vrednosne liste koje markiraju aktuelno stanje u okviru neke oblasti su stare koliko i društvo i prilagođene su kriterijumima struke. Osim u tenisu, one postoje i u biznisu (Forbsova godišnja lista), književnosti (liste najčitanijih ili najtraženijih pisaca), fudbalu, šahu, bankarstvu, vazduhoplovstvu, operi... O ozbiljnosti artfacts.net-a dovoljno govori činjenica da su među ekskluzivnim pretplatnicima neke od uglednijih galerija, institucija i sajmova savremene umetnosti u svetu kao što su londonska Sači galerija, ciriško-londonsko-njujorška galerija Hauzer und Virt, bečke galerije Krincinger i Georg Kargl fajn arts, pariski FIAC, berlinski Artforum i kolekcija Dajmler, moskovski ArtMoscow i galerija XL, Kunsthale Bazel, Muzej savremene umetnosti u Atini, itd. Van Gog i Gogen su odlično pozicionirani na listi i ne nalaze se „iza nekih početnika” već su među 100 najtraženijih i najfrekventnijih umetnika današnjice, jednako kao i Dali, Pikaso, Vorhol, Dega, Gerhard Rihter, Raušenberg, Kipenberger, Bojs, Kle, Kandinski, Sindi Šerman, Sezan, Polke, Pipiloti Rist, Džef Vol, Brjus Nauman, Marina Abramović.
Na kraju, treba istaći jednu činjenicu, ključnu u pozicioniranju nastupa gospodina Šobajića. U svom prvom oglašavanju, g. Šobajić ističe da svoj stav o ovogodišnjem Oktobarskom salonu iznosi sa mesta predsednika Upravnog odbora Kulturnog centra Beograda, što je klasičan primer zloupotrebe službenog položaja. UO KCB-a je regulatorno telo koje se postavlja izvršnom odlukom državnog tela – Skupštine grada čija je nadležnost kontrola zakonitosti poslovanja institucije, u šta spadaju pre svih finansijski izveštaji o potrošnji u okvirima budžeta – prihodi, rashodi, nabavke, tenderi i sl. Kulturna politika kuće ne potpada pod nadleštvo UO-a, ona je po zakonu nezavisna od državnog intervencionizma. Gospodin Šobajić naglašavanjem svoje društvene pozicije predsednika regulatornog državnog tela, u tekstu koji se umesto poslovanjem bavi kulturnom politikom manifestacije čiji je KCB organizator, ali ne i osnivač, te pri tom nema direktne veze sa poslovanjem kuće (salon ne spada u nadležnost UO KCB-a, osnivač Oktobarskog salona je grad Beograd i ima svoje regulatorno telo, tj. odbor sa jednakim ingerencijama), upravo izlazi izvan zakonskog okvira svog položaja i svojim nastupom, svesno ili nesvesno, uvodi državni intervencionizam na mala vrata, što jeste nanošenje štete ovdašnjoj kulturi.