Od gvozdenog do futurističkog doba
Добрило Ненадић
Poznati pisac istorijskih romana Dobrilo Nenadić je u novom romanu Gvozdeno doba („Dereta“) tematizovao događaje iz daleke i nesaznate praistorijske prošlosti. I to je on, valja reći, među savremenim romansijerima prvi učinio.
Razvijajući priču o zasnivanju identiteta junaka Graza u plemenu Grendži, ovaj se pisac opredelio za pomalo rizičnu stvaralačku strategiju. Čitalac, naime, neće lako uspeti da razluči šta je u ovom naglašeno realistično pisanom romanu njegovo magistralno idejno i tematsko usmerenje. Da li arheološko-fikcionalna rekonstrukcija stvarnosti jednog vremena, ili samo razmatranje eshatoloških pitanja. Ipak se čini da je avantura i drama razvoja čoveka i čovečanstva u vremenu njegovo osnovno sadržinsko i narativno usmerenje.
Igre bez granica
Zbog toga je između njegovih korica razložno ispisana i određena apologija čovekovih tvoračkih moći, kao i njegovih vanrednih sposobnosti pretrajavanja. Iz tog razloga priča u romanu sadrži različite funkcionalno aktivirane elemente simboličkog, paraboličnog i alegorijskog pripovedanja. A sve je to usmereno ka izvođenju jasnog nauka po kome se, uprkos svim izazovima, ljudska priroda i emotivna geografija nisu bitno izmenile. Da iz nas, i danas, u ponečem progovara začuđeni i nepoverljivi pećinski prapredak trepetnog srca.
Ovo je narativno precizno građena, pomalo usporena, slikovita, zanimljiva i poučna priča. Pisana kao vežba jednog dokazanog pera. Ne mnogo više od toga. Valjalo bi da je mladež prihvati i usvoji.
I Milovan Danojlić je posvećen fikcionalnom razmatranju stvari prošlosti. I to, kako smo i naviknuti, sopstvene. Njegova Priča o pripovedaču („Matica srpska“) u znatnoj je meri sižejni nastavak njegovih, sa dobrih razloga i hvaljenih i kuđenih, hronika o detinjstvu. Posebno prethodne srodne knjige Učenje jezika.
(/slika2)Pomno se usredsređujući na različite pojedinosti; karakteristične detalje iz života prepoznatljivog mladog junaka u šumadijskom selu i njegovim nastojanjima da ode u svet, ovaj je pisac na toj sadržinskoj osnovi uzornim stilom postupno i nenametljivo efektno izgradio, zaista, dobru, valjanu pripovest. I to tako da u njoj od prvorazrednog značaja ne bude samo avantura odrastanja i duhovnog sazrevanja junaka već da, budući imenovana kao „Ogled iz autofikcije“, ova knjiga bude tako izvedena da u njoj osvetljavanje unutarnjeg stanja junaka bude naporedo razmatrano sa onim pitanjima koja se tiču same prirode, sadržaja, sudbine umetnosti pisanja. Pisanja ove knjige. Motivisano, pri tom, spojivši perspektivu iz koje se oglašava narativna instanca sa brojnim autobiografskim elementima. To je ovu multižanrovsku knjigu dodatno učinilo prokrvljenim, dinamičnim i uverljivim svedočanstvom o životu, istoriji, politici i umetnosti pisanja.
Ukratko – Danojlić je posvećen, istrajan i razložan, mada često sumoran, mrzovoljan i kritizerski prek, ali svakako naš ponajbolji poetski antropolog.
Pisana koncizno i sasređeno, bez mnogo digresivnih izleta i rezonerskog uopštavanja, značenjski bremenito, a izražajno skladno, te esejistički precizno, slikovito i poetski prozračno, ova Danojlićeva veoma vešto i tvrdo građena knjiga ide u red njegovih najizrazitijih proznih ostvarenja. A po tome se ona u našoj ovogodišnjoj proznoj produkciji, primerno, i izdvaja.
Među starijim našim piscima Miroslav Savićević je jedan od onih čija književnost nije dovoljno, ni dovoljno dobro pročitana, protumačena i ocenjena. A radi se o piscu kome se ne otimaju ni relevantne (osetljive) teme, niti respektivni stvaralački i vrednosni učinci. Dokaz tome je dvodelni roman Igre bez granica (Udruženje „Isidora Sekulić“).
Budući da je prvi njegov deo objavljen još 1989. godine, on sada sa dodatkom drugog dela pod nazivom „Zjap“ obrazuje čvršću romanesknu celina. A u njoj su u tematsku osnovu uvedeni događaji koji predstavljaju stvarnost nedavnog vremena. Pogotovo događaji i likovi vezani za rad na našoj najstarijoj televiziji. A to je, priznaćemo, onda bila izrazita tematska novina.
Druga Srbija
(/slika3)Mada pomalo narativno kruto pisana, ova Savićevićeva knjiga odmereno angažovano razlistava i iz iskošene perspektive razmatra brojne pseudovrednosti koje su, kao naplavina vremena i ideologije, zakrilile autentično vredne činjenice nacionalne istorije, kulture i savremenosti. Ukratko, karakter i mentalitet čitavog pokolenja, kao i njegova tragična istorijska pozadina, u ovom su romanu narativno osvetljavani sa znatnim uplivom intelektualno-kritičke samosvesti. Kao i skepse prema dalekosežnim pozitivnim ishodima. Apokaliptičke slutnje iz prvog dela ovog romana stekle su, u drugom, svoju ništiteljsku potvrdu. Tako se zatvorio krug moderne istorije Srba. Ovaj je roman takvom njenom razmatranju i interpretaciji vredna, te u izvesnoj meri i reprezentativna, fikcionalna potvrda.
Razmatranje karaktera i mentaliteta jednog pokolenja na podlozi razornih događaja istorije, ugrađeni su u idejnu, sadržinsku i tematsku osnovu kraćeg romana Milana Đorđevića Ruševina (Matična biblioteka „Svetozar Marković“, Zaječar).
U njemu rusoovski usamljeni šetač, obilazeći beogradsku varoš, posmatra i, aktivirajući sećanje i znanje, samouvereno komentariše lik savremenosti i učinak nacionalne istorije.
Ideološka podloga se koje je junak narator odabrao da samosvesno, jetko ironično, satirično, pa i maliciozno, opisno komentariše viđeno, saznato i zapamćeno, u ovom je romanu postojano vezana za u Velikom ratu i revoluciji poraženu građansku Srbiju. Tako da je izvesno kako, koristeći romanesknu formu, kroz tekstove uklopljene u ovu knjigu angažovano i preeksponirano, rezonerski i didaktički, progovara intelektualni zastupnik tzv. druge Srbije.
Zbog toga on, razobličavajući određene ideološke stereotipe, hotimično i sam u njih zapada. Nastojeći da na podlozi intelektualnih pretenzija jedne Filozofije palanke oblikuje drugu, fikcionalnu, on tako izgrađuje svoj prozni opis da u njemu postaju najpovlašćeniji različiti naratorovi, često cinično-ironični, ali i veoma prijemčivi i aktuelni komentari.
Jedno je jasno. Ova se knjiga ne može podičiti svojim naročitim vrednosnim učinkom. Ali znatnim (preko potrebnim) kritičkim angažmanom, pogotovo kada je odmeren i utemeljen – uvek. A ovaj u njoj činjen, nije to baš „uvek“! U književnosti može da bude onoliko politike koliko u politici ima književnosti.
Ljubav i drugi demoni
Dok drugi roman Andrije Matića Šaht („Stubovi kulture“), predstavlja vredan pokušaj distopijski oblikovane slike sveta, odnosno sugestivne fikcionalne projekcije njene skorije budućnosti.
Raznovrsna društvena patologija, političke isključivosti pomnožene nacionalističko-demagoškim uzletima i ksenofobičnim poniranjima u ponašanju jednog društva u tranziciji, predstavljene su u ovom romanu izražajno i uverljivo. U takvim okolnostima junak/pojedinac, neminovno, biva poražen i unižen. Suzdržano povoljnom sudu o ovom romanu, naročito doprinosi njegova narativna i stilska disciplinovanost. Čak hladna preciznost u izrazu koja se, takva, izrazito protivstavlja pometnji koja iz njegovog tragičkog fona neprestance, opominjuće, progovara.
I tako... neka u ovom ciklusu kritičkog čitanja novih knjiga srpskih romansijera bude toliko rečeno.
Naslov VREME I PRIČA koji je tekstovima iz ovog kruga dat, preuzet je iz naziva jedne knjige teoretičara Pola Rikera. Analitički pogled predano je utemeljen u tekstovima izdvojenih romana. Dok su kritički uvidi, sudovi i omaške isključivo autorove. I tako, do sledećeg kruga čitanja i pisanja, nek traje život!