Funkcionerske elite i opšte dobro
U mnogobrojnim raspravama o dometima već skoro desetogodišnje vladavine dosovskih i postdosovskih partija iznosi se nepodeljeno mišljenje da je jedno o najvažnijih demokratskih dostignuća tog perioda mirna smena vlasti posle demokratskih izbora. Formalno gledano, ova ocena mogla bi se prihvatiti kao osnovana, ali smenjivost vlasti nije donela i dalekosežniju promenu tzv. političkih elita, a bez te bazične promene ne može se govoriti ni o dosledno sprovedenoj demokratizaciji. Naprotiv, izostalo je cirkulisanje i ciklično kretanje ovih elita, jer više od dve decenije u našem političkom životu istrajavaju isti stranački predstavnici, bez obzira na rezultate postignute na izborima ili u promenama u društvu. Kao da je u srpskom društvu sve moguće promeniti osim tvrdokornih političkih elita u vladajućim ili opozicionim strankama, a nije bolja situacija ni u građanskim organizacijama. Odavno je poznato da je osnovni uzrok degradacije političke elite odsustvo mehanizma njene rotacije a, kako to kaže Avcandil Culadze, zna se šta se događa s društvom kojim vladaju zatvorene elite.
Vladavina zatvorenih partijskih elita kod nas je više nego očigledna, a ona prirodno proističe iz zatvorenosti i političke samodovoljnosti naših političkih stranaka, koje su danas bez ikakve delotvorne i moderne idejne i akcione dinamike i unutrašnjeg razvoja. Kod nas je nemoguća situacija stvarnih neposrednih partijskih izbora, kao što se to nedavno dogodilo u grčkoj konzervativnoj partiji Nova demokratija. Pobedu na ovim neposrednim izborima odneo je Antonis Samaras, i to protiv favorizovane Dore Bakojani koja pripada etabliranoj političkoj eliti grčkog društva. Na izbornom izjašnjavanju u Novoj demokratiji zabeleženo je veliko učešće članova stranke koji su formirali dugačke redove. I kod nas bilo je pokušaja neposrednog stranačkog biranja, ali to se brzo pretvorilo u običnu funkcionersku farsu sa jednim kandidatom, bez izborne kampanje i neposrednog učešća članstva, a sve u režiji dobro uhodane lobističke stranačke oligarhije. U našim okolnostima ni debakl na parlamentarnim ili lokalnim izborima nije razlog za radikalnije promene na čelu poraženih stranaka. Obično se velikodušno ponudi ostavka ali ona bude brže-bolje odbijena i na tome se pitanje političke i moralne odgovornosti završava. Tako smo došli u situaciju da nepomerive stranačke vođe i oligarhije guše i razaraju ne samo organizacije koje kontrolišu već na taj način razgrađuju i samo društvo. U politici je od izuzetnog značaja neka vrsta običajnosti, a ona pretpostavlja i konkretnu političku odgovornost za izborni poraz bez obzira na izražene dobre namere. Jedino tako se može uneti toliko neophodna dinamika u naš ustajali politički život koji se pretvara u baru odavno prevaziđenih i anahronih funkcionerskih elita. A nema ništa tužnije od nekadašnjeg moćnog političkog lidera koga je pregazilo vreme i koji ne shvata da je došao čas da se dostojanstveno povuče s političke scene. To je u našim uslovima još nemoguće. Zato i nemamo čvrsto formirane i oblikovane političke generacije koje razvijaju i profilišu svoje originalne političke kapacitete i izgrađen politički rezon čekajući onaj trenutak kada treba da preuzmu vođenje stranačkih i državnih poslova. Zato što je narušen prirodni red neophodnih promena na političkoj sceni nema novih inspirativnih političkih ideja već je sve pretvoreno u rutinsku političku tehnologiju i isprazni marketing, a vrhunac naše politike je uspešno i realističko okončavanje političke trgovine i raspodele plena u kome se kod nas ogleda suština politike shvaćene i primenjivane isključivo kao veština mogućeg.
publicista