Pranje istine
Kada je potpisnik ovih redova bio mlad novinar, pre tri decenije i kusur, ondašnji urednici Tanjuga učili su ga novinarstvu, istraživačkom, kako se to danas zove, uputstvima da iza svake ekonomske činjenice mora postojati neki interes. Više ili manje vidljiv (transparentan). Svejedno. Što skriveniji, to je izazov veći. Jer, ništa se ne dešava bez interesa. I kod ljudi, partija, država... Ako ga otkrijete, sve će biti jasno.
Docnije, to početno novinarsko uputstvo, proširivano je novim iskustvima, da bi se stiglo do gotovo policijske procedure – ako hoćeš da dođeš do nečijeg interesa, prati tokove novca.
Sve države, onu iz „zlatnog” samoupravnog doba, pa i ovu sadašnju, nije trebalo učiti životu i poslu, kao mladog novinara, a još manje praćenju robnonovčanih tokova. Ali, duh iz boce je, opet iz interesa, pušten pre nekoliko decenija odlukom države da se u polaganju devizne štednje ne mora dokazivati poreklo valute. Kako onda – tako danas. Stavi strane pare u banku, svejedno kako si došao do njih i – ne beri brigu. Niko te neće pitati odakle ti. Pranje para? Ne. Već istina o tome kako se do njih došlo.
Tako je počelo, a danas, posle burnih i muljevitih godina tranzicije i privatizacije, je vreme da se imućni ljudi, „biznismeni”, vlasnici velikog broja kompanija, ne pitaju odakle im prvi milion. Zar je bitno kako se ko snašao u doba prvobitne akumulacije kapitala? Pa, nigde u zakonima ne piše da je privatizacija moralan, već nužan, ekonomski čin. Što se pre, bez gađenja, proguta ta ružna žaba, tranzicija će biti kraća i uspešnija. Da li?
I naravno, pošto prvo niko nikoga nije pitao odakle mu pare na štednji, a samo u konvertovanju maraka u evre prvih meseci 2002. milijarde su se „preobukle”, krenulo se po istom obrascu u privatizaciju društvene svojine. I opet niko nikoga nije pitao odakle mu pare za kupovinu fabrika, izvora vode, rudnika, banaka...
E, kada je taj posao poodmakao, država se setila, po ugledu na najbolja iskustva Evrope, da osnuje Komisiju za sprečavanje pranja novca. Komisija postoji. Radi. O radu, da bi opravdala postojanje i budžet, izveštava nadležne. Njen je rad,zbog prirode posla, daleko od očiju javnosti, ali rezultati ne bi trebalo da budu tajna. Ipak, u poslednjim događajima, s blokadama pruga, puteva, obespravljenih radnika, ni ta ni ostale komisije ne oglasiše se ko stoji iza tih firmi, čiji se ekonomski mutljag izlio u javnost na užas političkih prvaka. Među njima su, neretko, i oni koji su isprali ne samo novac, već i sopstvene biografije donacijama partijama ili direktnim učešćem u njihovim glavnim odborima. Duplo vezano.
Sve ostalo, koliko sutra, biće ekonomska istorija, u kojoj će sjaj novih marki i imena zaseniti ono što se dešavalo. Pa i pranje para. O moralu, grehu i sličnom, ionako pričajuautsajderi i gubitnici tranzicije.