Sami stvaramo svoju sudbinu

29. 12. 2009. 22:00

Игор Штикс (Фото Т. Јањић)

Knjiga „Elijahova stolica”, pisca, kritičara, prozaiste i prevodioca Igora Štiksa (Sarajevo, 1977), čija je tema potraga za ličnim identitetom, kroz vizuru incesta i etnonacionalizma, biće uskoro objavljena i na srpskom jeziku. Prema rečima autora, u toku su i „inspirativni pregovori” sa jednim beogradskim pozorištem koje je zainteresovano da ovaj roman postavi na scenu.

Međutim, povod za nedavni Štiksov dolazak u Beograd nije bilo ni objavljivanje njegove knjige, ni dramatizacija njegovog romana, već učešće na nedavno održanoj konferenciji „Iza zida”, u organizaciji Notre Europe iz Pariza i Kulturnog fronta iz Beograda. Tema evropeizacije iz vizure balkanskih zemalja, koja je bila lajtmotiv konferencije, upravo je ona kojom se naš sagovornik bavio proteklih godina u svojim brojnim naučnim radovima.

Diplomirao je komparativnu književnost i filozofiju u Zagrebu, gde je i pisao za brojne zagrebačke novine, magistrirao filozofiju u Parizu i doktorirao političke nauke na Univerzitetu Nortvestern i Institutu za političke studije u Parizu. Trenutno živi u Edinburgu gde, takođe, radi na Univerzitetu. Njegov prvi roman „Dvorac u Romanji” (Durieux, Zagreb, 2000) nagrađen je i preveden na nekoliko jezika, dok je drugi roman „Elijahova stolica” („Fraktura”, Zaprešić, 2006) kritika takođe vrednovala kroz nekoliko priznanja i objavljen je u desetak evropskih zemalja. Kada govori o sebi, Štiks govori iz kosmopolitske vizure, ne zaboravljajući nikada iskustvo egzila koje je, kako objašnjava, vremenom i formiralo njegov identitet.

Rođeni ste je u Sarajevu, školovali ste se u Zagrebu, Parizu i Čikagu dok danas živite u Edinburgu. Kako biste samog sebe definisali?

Kada me pitaju čiji ste Vi pisac, ja onda krenem da nabrajam sve moje pripadnosti koje sam izgradio živeći u svim gradovima koje ste pomenuli pa se sagovornik brzo umori. Uz kraj iz kojeg dolazim, postoji tu i iskustvo egzila, koje je veoma upečatljivo a o kojem me ljudi retko šta pitaju. Beg iz Sarajeva bio je nedobrovoljan egzil, prosto jer je bio beg od rata. Ali, imam i iskustvo dobrovoljnog egzila, koje je unekoliko drugačije, kada sam, mada nisam morao, inspirisan Džojsom i Danilom Kišom otišao u Pariz, u jedno samoizabrano izgnanstvo. Tada sam bio vođen mnogim romantičnim idejama koje su se, svakako, pokazale kao iluzija. Ali je život u Parizu bio daleko intenzivniji nego što sam to mogao da sanjam.

Vaš drugi roman bavi se poreklom i transformacijom identiteta, koju život sobom nosi...

Čitav roman je nastao na drami glavnog junaka koji, kroz priču romana, debatuje o problemu ličnog identiteta. Koliko je važno poreklo, a koliko je važno ono što smo mi i šta stvaramo od svog života? Da li naš identitet isključivo čine roditelji, tradicija, jezik, a koliko smo mi sami krojači svoje sudbine? Upravo moj junak pokazuje da, bez obzira na ishod njegove potrage za poreklom, on sam stvara i zapetljava svoju sudbinu. Mi jesmo gurnuti u svet iz određene tradicije, bilo porodične, regionalne, verske ili etničke, ali u tom svetu živimo sami i ono što stvaramo je isključivo posledica naše volje i odluka. Tradicija ne može odrediti koga ćete sresti sutra i da li ćete skrenuti levo ili desno i da li će se otvoriti neke sasvim druge mogućnosti koje će vas promeniti kao ličnost.

Da li Vam se čini da i Evropa još uvek traga za onim što danas zovemo „evropski identitet?

Kada pređete Atlantik, onda se osećate Evropljanima i kada sretnete Špance ili Rumune odjednom imate zajednički identitet – „mi Evropljani” spram „njih Amerikanaca”. Ono što se unutar Evrope čine kao velike razlike koje se ne mogu nadvladati, kada se udaljite, izgledaju zapravo ništavne. Nedavno sam se preselio iz Amerike u Britaniju i vidim koliko je Britanija evropska zemlja, iako će ljudi tamo reći da je Britanija čak drugačija i od Evrope, da ima sopstveni identitet. Očito je to stvar perspektive. Ne mislim da nam je potrebna jasna definicija evropskog identiteta. Radi se o procesu u kojem se na različitim nivoima nečega što zamišljamo da je Evropa dešavaju različiti spojevi koji dovode do određenih kulturnih produkata. Ona Evropa o kojoj svi sanjamo jeste Evropa intenzivne kulturne razmene na jednom supranacionalnom nivou, na kojem se, ja duboko verujem, mogu dogoditi stvari koje su nemoguće unutar politički, društveno i kulturno fragmentiranog evropskog prostora. Proces evropeizacije odnosi se i na zemlje članice i na zemlje koje nisu članice Evropske unije. To nije samo problem zemalja koje nisu deo te porodice. Reč je o jednom širokom konceptu harmonizacije, kako legislativnog i političkog tako i društvenog života unutar Evrope.

Razmena ideja i kulturna saradnja među umetnicima zemalja bivše Jugoslavije uklapa se u tu harmonizaciju života o kojoj govorite...

Kada ste pisac, želite da vaša knjiga dođe do što više čitatelja a da se pri tome ne uključuje, ako je moguće, prevodilačka aktivnost. Kada radite teatarski komad, želite da ga što više ljudi vidi „bez titla”, a jednako je i sa filmom. Saradnja je tu počela i ona je i te kako intenzivna. Pogotovo kad je reč o filmu. Skoro više nijedan film na prostoru bivše Jugoslavije nije proizveden isključivo od strane jedne države. Teatri putuju intenzivno, knjige se objavljuju i u Hrvatskoj i u Srbiji, imamo niz književnih nagrada i festivala. Biće zanimljivo videti, u kontekstu integracije ovog prostora u Uniju, kada svi zajedno budemo opet unutar jedne supranacionalne strukture, kako će se obnoviti nešto što smo poznavali i pre, kao što je slobodan protok ljudi i ideja.

Mislite li, možda, na svojevrsno postjugoslovenstvo?

Pa, na međusobnu saradnju svakako. Evo, na primeru „Elijahove stolice” to se može dobro razumeti. Cela ta stvar izgleda, zapravo, ovako: imate roman koji govori o Sarajevu, imate pisca koji je rođen u Bosni, knjiga je objavljena u Hrvatskoj, predstava će biti igrana u Beogradu, režiser je poreklom iz Crne Gore. Dakle, jedna postjugoslovenska kooperacija na najbolji način.