UZ POMOĆ PULICERA
Kriza novinarstva ne iskazuje se samo u broju novinskih primerka koji se prodaju (ili ne prodaju), kao ni u broju onih koji gledaju (ili ne gledaju) određeni televizijski program. Pitanje koje muči ovu delatnostjesteda li ona još uvek zna da pronađe jake razloge koji su jenačinili jednim od važnihelemenata u životu otvorenog društva ili jojtehnološka evolucija i raznorazne strategije kontrole nad proizvodnjom informacijapolako oduzimaju identitet. Mnogi se stoga pitaju da li još ima nade za žurnalizam ili će ga protok informacija na Internetu,uz svojevrsnu lavinu blogova, uključujući i intervencije tzv. spin doktora (medijskih savetnika za imidžpolitičara, specijalizovanih u manipulaciji informacijama) sahraniti na virtuelnoj teritoriji gde samo privid slavne prošlosti preživljava.
Iako trenutna situacija, opterećena zabrinjavajućim elementima, nije optimistička, u nadvladavanju pesimizma ponekad pomaže i mudrost iskusnih veterana. Tako moćni privrednik i aktuelni gradonačelnik Njujorka Majkl Blumberg, ranije vlasnik jedne od najznačajnijih radijskih satelitskih stanica u Americi sa ekonomskim vestima, kaže: „Kakve veze ima Internet za novinarstvom? Internet je samo arhiv gde žurnalizam treba da zna da pročita i izabere”.
Štampani mediji, iako već dugo nisu glavno sredstvo informisanja, doskoro su uspevali da svoj hod usklade sa tehnološkim inovacijama. Svakako, sada više nije u pitanju ponovno uspostavljanje primata nego, umesto trkačkog galopa, zadržavanje mesta na stazi, makar i kaskajući. Umesto nemoguće trke sa tehnologijom (već unapred izgubljene)možda je bolje vratiti se osnovnoj vokaciji. U tom smislu,nije na odmet prisetiti se da je pre više od jednog vekaDžozef Pulicer (američki izdavač i novinar mađarskog porekla) govorio da novinar treba da se pokori samo razlozima istine, bez potčinjavanja i uslužnosti. I u njegovom vremenu novinarstvo je moralo da odmerava svoje snage sa uslovljavanjima koja su stizala iz centara moći i sa snagama koje su često pokušavale da uzdignu interese koji su bili daleko od plemenitih.
Poznato je da su novinari, kroz istoriju, u zavisnosti od okolnosti, uzdizani ili demonizovani: proglašavani slugama ili antagonističkim kritičarima moći, veštim manipulantima stvarnosti ili garantima njene spoznaje. Još 1904.Pulicer je, pišući o novinarstvu, primetio da će demokratije uvek imati demagoge spremne da napajaju sujetu, pospešuju strasti i naglašavaju trenutna osećanja. Međutim, ono za čim demokratija ima potrebu su ljudi sposobni da plivaju protiv struje (uzvodno), da obelodane počinjene greške i da insistiraju na neugodnim problemima.
Napominjući da se teorija po kojoj je „glas naroda božiji glas” može prihvatiti s jakim rezervama, pošto je mišljenje javnog mnjenja promenljivi entitet, Pulicer je smatrao da je često uzvišena obaveza štampe da mu se suprotstavi. Takođe jeisticaoda „privući pažnju, ubediti i dobiti solidarnu podršku velike inertne mase, koju mi zovemo publikom, predstavlja delikatan i težak zadatak. Ako štampa izvrši ovaj zadatak sa inteligencijom, ozbiljnošću i hrabrošću, snaga javnog mišljenja će doprineti pravednosti u vladi, javnostiu politici i višoj moralnosti u poslovima i društvenom životu nacije”.
Lekciju koju je pre više od sto godina dao Pulicer,jedan od očeva istraživačkog novinarstva, iako često optuživan za senzacionalizam,ipak vredi (ponovo) pročitati imajući na umu da će novine, ukoliko ostanu zanimljive i korisne, imati čitaoce. Danas, kada je cirkulacija vesti dostigla skoro nezamislivi ritam, paradoksalno rizikujući da se preobrati u dezinformaciju, kvalitetno novinarstvo (u borbi za opštu dobrobit) sada je možda potrebnijenego ranije. A vreme će posvedočiti da li je ovo samo jedan od utopističkih zahteva.
novinar