Pozorište u kući

09. 01. 2010. 22:00

Davno, pre gotovo četiri decenije, upotrebio je Novak Novak zahvalnu (a pokazalo se i večitu i univerzalnu) matricu za stvaranje gledljive TV komedije davši pritom odličan naslov svojoj seriji: „Pozorište u kući“. Jedan stan, dvoje supružnika, dete, tašta, poneki stalni kućni prijatelj, zapleti koje stvara svakodnevni život prosečne gradske porodice – i eto gotove predstave koja se može odvijati u neograničenom broju činova.

Nedavni rimejk Dragana Bjelogrlića, nije, međutim, uspeo. Sve je bilo kao nekad što se tiče tipova junaka, njihovih međusobnih odnosa, dramskih situacija i njihovog razrešenja, ali opšti učinak ni izdaleka nije dosegao original. Nije se suštinski promenila sadržinska osnova za televizijsko upriličenje savremenog „pozorišta u kući“, ali su se u međuvremenu modifikovala medijska izražajna sredstva, a time i gledalački senzibilitet. Stil prezentacije stare priče nije odisao duhom novog (medijskog) vremena te ona sama nije bila privlačna, zabavna i duhovita kao nekad.

Upravo je svež, moderniji scenarističko-rediteljski postupak ono što serije tog tipa na Televiziji Pink čini prijemčivim, pitkim i zanimljivim. Može se govoriti u množini, jer je posle nekadašnjeg naslova „Ljubav, navika, panika“ iz iste radionice stigao aktuelni „Kuku, Vasa“ – sa istim odlikama sad već prepoznatljivog autorskog rukopisa.

Jedna od početnih, a važna kao preduslov za sve ostalo, jeste dobra postavka nosećih likova, njihova precizna karakterizacija i jasno raspoređen udeo u odvijanju radnje. To je piscima scenarija, u prvom slučaju Nebojši Romčeviću a sada Vladimiru Đurđeviću, dalo čvrst osnov za nadgradnju, razigravanje i poigravanje reakcijama junaka – kako u internim dramskim situacijama, tako i u odnosu na spoljne okolnosti.

Društvene, pa i političke prilike prodiru neminovno u kućevnu sferu i boje verodostojnošću, baš koliko i lokalni mentalitet, one porodične. No i jedne i druge plasirane su neopterećujuće, zarad očuvanja dominantnog duhovito-ironično-zabavnog tona ovih serija. Humor koji ih prožima od pristojnije je vrste, šale su jednostavne, ne i proste.

Ali glavna tajna uspeha ovih serija leži u odabranoj formi. Ona je postavljena kao okvir za brzu smenu kratkih i jezgrovitih scena koje su fizički razdvojene animiranim „mini špicama“ (kao što su svojevremeno „tekstualni umeci“ povezivali furiozne scene u nemim filmovima i slapstik komedijama). Svaka takva scena zahtevala je tekst zaokružene strukture, bez odlaganja poente, kao i dinamične, pa i žustre dijaloge i „rafalno“ razmenjene replike. I tražila je izvorno čistu, bez izveštačenosti, šmire i manirizma glumačku iterpretaciju.

U tom smislu odlična je odluka da se u „Kuku, Vasa“ ne ponovi (osim Jelisavete Sablić) prethodna glumačka ekipa i da se uvedu šarmantna i spontana Katarina Marković, iznenađujuće kontrolisan i odmeren u izrazu Marko Živić, ubedljiv u primenjenom načinu igre, siguran u svakoj kretnji, gestu, iskazu Nebojša Ljubišić, simpatično krupne pojave i živahne mimike Miloš Samolov...Vreme je za novi soj komičara.