Mračni katalog

10. 01. 2010. 22:00

Гру­па „Blo­od­kin” (Фото И. Мекферлејн)

Grupa „Bloodkin”, iz grada Atens u državi Džordžija, najbolje je skrivana tajna južnjačkog roka. Zvuče kao idealna mešavina „The Allman Brothers Band” – a i sastava „Drive-By Truckers”. Gitarska pirotehnika, južnjačka gotika, vrhunska poezija i savršene rok pesme su na repertoaru. Postoje oko petnaest godina. Debitovali su albumom „Good Luck Charm” 1994. godine.

„Ja sam vanbračni sin Nila Kesidija” kaže se u numeri „Little Margarita” sa njihovog novog albuma „Baby, They Told Us We Would Rise Again”. Potraga za identitetom je posao kojim se bave likovi o kojima se peva. Kao spomenuti Kesidi, i njegov literarni dvojnik Din Morijarti. Pokušavaju da nađu rešenje dileme „bol ili ništavilo”, kako je izbor koji se nudi južnjačkim herojima definisao Vilijem Fokner.

Danijel Hačins i Erik Karter, autori svih pesama sa ovog albuma, nekoliko godina su stariji nego što je Kesidi ikada bio – imao je 41 godinu kad je umro 4. februara 1968. godine. Ispostavlja se da je takav poredak stvari njihova prednost. Kao da su taj višak vremena iskoristili za obračun sa demonima koji su ih iskušavali.

Do ovog albuma niko, izvan Džordžije i Virdžinije, nije čuo za sastav „Bloodkin”. Sada se sve promenilo. Paterson Hud i Dejvid Barbi, lider i producent sastava „Drive-By Truckers”, imaju udela u tome. Zaslužni su za nastanak i promociju ove ploče.

Numera „The Viper” nalazi se na njenom početku. U devet strofa prikazano je isto toliko graničnih egzistencijalnih situacija u kojima se droga, za koju se koristi metafora ’zmija otrovnica’, pojavljuje kao jedini ali, nažalost, pogrešni izlaz. Epski zamah, odgovarajući patos i gitarska žestina kvalifikuju ovaj mračni rokerski katalog za najbolju pesmu ovih karakteristika koju nije napisao Nil Jang.

Težak svakodnevni život je sve sa čim raspolažu akteri napeva „Rhododendron”. Ova pesma je po mnogo čemu slična numerama „All Night Long” Vorena Zivona, odnosno „Sewing Machine” Vika Česnata. Pre svega, po razumevanju etičkih i herojskih implikacija svakodnevice. Otkrivati hrabro i uzvišeno u banalnom i svakodnevnom je svrha rok muzike. Ovde je ona u potpunosti postignuta.

Rokerska propulzivnost numere „Wait Forever” nagnala je jednog rok kritičara da pomisli da u njoj Kit Ričards i Ron Vud sviraju slajd gitare koristeći „bajonete iz Američkog građanskog rata”. Vrhunska muzika traži vrhunsko pisanje. Inspiraciju za slične žurnalističke uzlete daju i druge pesme sa ovog album, na primer „A Place To Crash” i „Heavy Wild Child”.

Duge senke malih, svakodnevnih životnih događaja se na albumu „Baby, They Told Us We Would Rise Again” transformišu u velike i neobične rok pesme. Stih „To je onaj život gde sam pao i ja”, koji izranja iz gimnazijskog pamćenja, ukazuje na neobičnu bliskost između umetnika i publikuma. Svi smo isti rod, zar ne?