Sistem malih i velikih firmi
U Srbiji treba najhitnije preispitati rezultate privatizacije. Radnici su privatizaciju prihvatili, ali su očekivali zdravu privatizaciju. Znači, ako je prodata firma radila sa gubicima, dogodine ne bi trebalo da ima još veće gubitke. Ali šta se dešava? Većinski vlasnik preuzme firmu i ona za godinu dana ima gubitke ne 10 odsto nego 50 odsto veće od ranijih. Privatizacija je, znači, neuspela i država bi, po mom mišljenju, morala hitno da reaguje, da raskine ugovor i traži novog strateškog partnera. Jer to se ne dešava nigde u svetu da država proda preduzeće onome ko će uništiti proizvodnju. U Srbiji je izuzetno mnogo firmi doživelo takvu sudbinu: nekada su radile, prodate su privatniku i brzo su prestale s proizvodnjom. Kako da država na to ne reaguje?
Država bi pod hitno trebalo da zauzme stav o tome kakva prava imaju radnici kao manjinski akcionari. Obično je reč o 30 odsto akcija. Međutim, i sa tolikim udelom u vlasništvu radnici nemaju mogućnost da utiču na odluke poslovodstva. Naprotiv, mnoge odluke poslovodstva suprotne su interesima radnika, jer u interesu radnika je da rade. Ali radnike niko ništa ne pita. Taj udeo u vlasništvu možemo i ovako predstaviti: ako firma ima tri zgrade, jedna je radnička. Zaposleni bi trebalo da imaju pravo da rukovode tom trećinom. Ali oni nemaju nikakva prava. Na svakoj skupštini i na upravnom odboru većinski vlasnik donosi odluke koje njemu odgovaraju.
Evo, u GIK ,,1. maj” u Lapovu desilo se to da su od šest pogona ugašena tri. Mi smo pisali prijavu da većinski vlasnik nije zadržao kontinuitet proizvodnje na koji je obavezan po ugovoru. Iz agencije za privatizaciju niko nije došao ni da vidi da li je to tako. Poslali su neku revizorsku kuću, a mi nemamo poverenja u te revizorske kuće, jer one uvek donose rešenje da većinski vlasnik radi u skladu sa propisima. Tako je u većini firmi: većinski vlasnici maksimalno koriste svoje većinsko pravo i rade što im je volja.
Radnici u privatnim firmama učestvuju u podeli gubitaka, ali ne i dobitka. To se postiže na sledeći način. Većinski vlasnici imaju više firmi, velikih i malih, pa u velikoj firmi ostvaruju gubitke, a u maloj dobitak. Pretpostavlja se da se sredstva iz velike firme prelivaju u malu. Zato smo mi u GIK-u podneli prijavu protiv većinskog vlasnika, jer naš promet je išao preko isto tako njegovih firmi ,,Vojvodinaput” Zrenjanin i ,,Autovojvodina”. Ova druga firma ima šest radnika i ostvarila je profit od 147 miliona dinara. A GIK ,,1. maj” tada radio sa 60 odsto kapaciteta i iskazao gubitak od 70 miliona. je
Mi koji smo blokirali prugu bili smo svesni da nanosimo štetu železnici. Jer železnica je državna firma, svi učestvujemo u pokrivanju njenih gubitaka. Ali radnici GIK-a su se našli u teškoj situaciji zahvaljujući odlukama države. Mi smo kreditima koje smo otplaćivali i svojim radom podigli firmu, a kad je došlo vreme za privatizaciju niko nas ništa nije pitao nego nam je rečeno: 30 odsto je vaše, ostalo većinskog vlasnika. Nama je žao zbog gubitaka železnice, ali nismo mi iz hira provodili dane na pruzi na nula stepeni.
Neki protestuju štrajkujući glađu. I kod nas je u junu 13 radnika htelo da stupi u štrajk glađu. Štrajkački odbor je rekao da to ne podržava. Ne želimo da oštetimo svoje zdravlje. Išli smo kod kolega u Kragujevac i u Rašku, da im kažemo da smo protiv njihovog štrajka glađu. Nismo podržali ni Zorana Bulatovića – zašto je sebi odsekao prst? Ja sam s njim razgovarao i on mi je rekao da dok su protestovali niko nije obraćao pažnju na njih. Onda je jedna žena htela da odseče prst pa je Zoran nju preduhitrio, da ne bi ona to uradila, jer je samohrana majka sa troje dece.
Mi tražimo, dakle, da država kontroliše kako većinski vlasnik ispunjava obaveze u privatnom preduzeću. Ima li ikakvog smisla prodati firmu onome ko će je uništiti. Bilo bi bolje da je preduzeće dobilo prinudnog upravnika koji bi pokrenuo proizvodnju. I trebalo je na vreme raskinuti kupoprodajni ugovor, a ne razmišljati o tome kad je firma već duboko u blatu.
Radnik GIK ,,1. maj”, sindikalni poverenik Lapovo