Pod geslom – važno je učestvovati
До медаља само на Универзијадама: Јелена Лоловић
Do svečanog otvaranja 21. zimskih olimpijskih igara u Vankuveru (12 – 28. februar) ostalo je samo 29. dana i Olimpijski komitet Srbije čini maksimalne napore da prvo samostalno učešće sportista Srbije (u Torinu 2006. takmičili su se prvi i poslednji put kao predstavnici SCG) na „belim olimpijadama” bude što bolje organizovano, a ostalo je na sportskim savezima zimskih sportova, sportistima i njihovim trenerima...
A u tom delu našeg olimpijskog i sportskog pokreta stanje je takvo da se ni na samo tri nedelje do polaska na put u Kanadu ne zna ko će u „godini jubileja” (OKS ove godine obeležava 100 godina postojanja) predstavljati Srbiju na Igrama u Vankuveru.
Na Igre zahvaljujući kvotama
Zna se, da ćemo imati devet ili 11 olimpijaca, maksimalno u pet sportova, da će nordijci otputovati 5. februara u Vankuver, da će im se 10. pridružiti alpinci, a 17. takmičari u bobu i snoubordu. Zna se i da će se oni držati davno zastarelog olimpijskog slogana „važno je učestvovati”. Tako je, uglavnom, bilo na većini zimskih olimpijskih igara, s izuzetkom onih iz osamdesetih godina kada su nekadašnja Jugoslavija i Jugoslovenski olimpijski komitet imali alpince i skakače za najvišu svetsku konkurenciju i kada su osvojene četiri medalje.
Naši današnji predstavnici, naravno, ne mogu da računaju na borbu za medalje, uostalom pravo učešća u Vankuveru nisu izborili svojim rezultatima. Nisu ostvarili olimpijske norme, već će na Igrama učestvovati na osnovu kvota. Tako je olimpijska kvota za nordijsko trčanje „osvojena” samim učešćem na Svetskom prvenstvu prošle godine. Plasman (poslednja mesta) nije bio bitan.
U ovom trenutku zna se da ćemo u Vankuveru imati dva predstavnika u skijaškom trčanju, jednog bijatlonca i dve alpske smučarke. Takođe, već je gotovo sasvim izvesno i učešće boba četvoroseda, a ostalo je da im se pridruži i dvoje mladih snoubordera (Nina Micić i Boris Judin) koji su jedini na putu da plasmanom među 30 najuspešnijih izbore olimpijske norme: Trenutno su na 34. i 36. mestu, a kad se ovog i narednog vikenda završi kvalifikacioni ciklus i kad se „ukloni” višak takmičara iz pojedinih zemalja, verovatno će se naći među trideset najboljih.
– Budući da je reč o kvotama, a ne o normama, sportski savezi u alpskom i nordijskom skijanju i bijatlonu treba da odrede svoje učesnike – kaže Branislav Jevtić, šef naše misije u Vankuveru. – Olimpijski komitet Srbije je učinio sve da omogući sportistima uslove za pripreme i takmičenja tokom sezone, kao i za boravak i učešće na Igrama. Svi će imati sedam dana za aklimatizaciju u Vankuveru, imaće lekara i fizioterapeuta, naravno i trenera za svaki sport. Moglo bi se reći da imaju uslove kakve je Milorad Čavić imao u Pekingu...
Naravno, oni neće postići ni približno slične rezultate onima koje postiže naš najbolji sportista, ali ni onakve kakve na Letnjim igrama postižu sportisti iz druge kategorije u kategorizaciji OKS. A naši predstavnici u zimskim sportovima jedva postižu rezultate za petu jkategoriju...
Zimski sportovi i dalje stagniraju
Problem je činjenici da zimski sportovi nikako ne mogu da uhvate koren u Srbiji. Samo delom razlozi za to mogu se tražiti u tradiciji, a mnogo više u neaktivnosti sportskih saveza zaduženih za razvoj ovih sportova. Gotovo da se sva njihova aktivnost vezuje za predolimpijsku godinu i napore da se ode na Zimske olimpijske igre, makar kao „turisti”. Od Torina 2006. do danas ništa ozbiljno nije urađeno na omasovljenju, a bez toga nema ni podizanja kvaliteta. Aktivni takmičari u nordijskom skijanju i bijatlonu mogu se izbrojati na prste jedne ruke kao i njihova učešća na međunarodnim takmičenjima tokom godine. Najbolji alpinci su mahom porodični „proizvosi”, a daleko najozbiljnije se radi u najmlađem zimskom sportu na našim prostorima – snoubordu. Pred toga, na školovanju domaćih stručnjaka ništa nije urađeno, pa se i dalje koriste sporadične usluge slovanačkih trenera...
Sada se, u tom pogledu, otišlo i korak dalje. Angažovani su i slovenački sportisti, budući da su u sastavu boba četvoroseda, pored iskusnog pilota Vuka Rađenovića i bivšeg skakača motkom Igora Šarčevića, koji je imao dve ozbiljne povrede tokom sezone, i Damjan Zlatnar i Uroš Stegel, koji se na sajtu međunarodne federacije još vode kao slovenački takmičari. Da li će na vreme dobiti srpske pasoše možemo samo da nagađamo...
Zbog toga ne bi trebalo očekivati da će u Vankuveru biti nadmašeni najbolji plasmani, koje su postigli sportisti iz Srbije, bez obzira da li su se takmičili pod zastavom SRJ ili SCG.
Najbolji plasman u alpskom skijanju – 27. mesto postigli su u slalomu Mirjana Granzov u Naganu 1988. i Marko Đorđević u Solt Lejk Sitiju 2002. što je tri mesta bolje od najboljeg plasmana Jelene Lolović (30. u Torinu), koja će po svemu sudeći biti i naša najveća uzdanica u Vankuveru.
U bobu najbolji plasman je 25. mesto iz Solt Lejk Sitija 2002. u konkurenciji 33 četvoroseda, u skijaškom trčanju najuspešniji takmičar je bivši biciklista Aleksandar Milenković (75. mesto, Albervil 1992), a on je s 86. mestom iz Torina 2006. i naš najuspešniji bijatlonac.
Ukupno, najbolji plasman ostvario je Trifun Živanović zauzevši 24. mesto u umetničkom klizanju na prošlim Igrama, ali on nije produkt našeg umetničkog klizanja, budući da je celu sportsku karijeru gradio u Sjedinjenim Američkim Državama u kojima se rodio i u kojima živi sve vreme.
Očigledno, Olimpijski komitet Srbije moraće jednom da stavi na dnevni red odnos prema zimskim sportovima i zimskim olimpijskim igrama i da prelomi da li će, kao član Međunarodnog olimpijskog pokreta učestvovati na igrama po principu „univerzalnosti”, na osnovu kojeg svaki nacionalni komitet ima pravo na po jednog takmičara i takmičarku bez obzira na kvalitet, ili će i dalje nastaviti po istoj praksi.
Treći put je da se zajedno (i pre svega) sa Ministarstvom omladine i sporta i sportskim savezima u zimskim sportovima učini nešto na „presađivanju” zimskih sportova na padine naših planina.
Investiranje ne baš malih svota novca u takmičare, od kojih se na olimpijskoj sceni najviše sme da očekuje da stignu do cilja, svakako nije rešenje.
Ž. B.