Pričaj, pričaj, pričaj...
Ne mora biti svaka narodna zlatna, pa ni ona: „Ćutanje je zlato”. Kakvo je vreme došlo, mladež će se u svom ionako skučenom svakodnevnom govoru, prepunom onog „jeeee”, „tipa”, „kao”, „strava”... sve manje služiti poslovicama, a sve više reklamnim sloganima ili replikama iz „kultnih” filmova.
Slikama i rečima TV reklame nude ne samo izobilje robe i usluga nego i nesuvislih spojeva ideja i poruka. Takva je jedna iz porodice mobilne telefonije, ona „Telenorova” koja nagovara: „Pričaj, pričaj, pričaj...”, i dodaje: „Tvoje reči vrede više”.
Možda je tu u pitanju neki obrt koji obična pamet ne razume. Kako, recimo, može da bude tačno da „reči vrede više” ako su „razgovori u lokalnoj mreži nula dinara”, odnosno besplatni? I šta uopšte može da bude vredno u brbljanju i trućanju zaludnih koji besmislenim zapitkivanjem namerno zamajavaju one s druge strane žice?
Da li je autore za ovaj EPP inspirisala naša stvarnost u kojoj se mnogo priča u prazno i u vetar, gde se reči seju šakom i kapom, a iz njih malo šta plemenito niče, gde je ćaskanje glavni sadržaj najgledanijih rijalitija, a TV pričaonice najrasprostranjeniji televizijski žanr?
Nije baš uvek i za sve kriva televizija, ali umnogome jeste za devalvaciju reči, a ponekad i za degradaciju razmišljanja (mišljenja) kao intelektualne radnje.
Pauza je u televizijskim emisijama nedopustiva, tišina je ravna grehu. I nije tako samo u telefonskim kvizovima i instant lutrijama u kojima jadne voditeljke zaista izazivaju sažaljenje. Nemajući pravo ni na časak predaha, jedva dolazeći do daha, one neprestano ponavljaju, kao navijene, nekoliko jednostavnih rečenica vrteći u krug poziv gledaocima da se uključe u igru. „Kratke stanke” nema ni u debatnim TV emisijama gde se, ako je tema politička, sami gosti pobrinu za gromko višeglasje i kakofonično narastanje buke od same uvertire do velikog finala (najsvežiji primer – emisija Olivere Kovačević „Da. Možda. Ne.”)
Najviše zasluga za olako trošenje reči, vrlo često praćeno i skrnavljenjem maternjeg jezika, ipak, imaju mladi voditelji zabavnih programa. Zgodni, nasmejani, samouvereni, oni stanu pred kamere (ne poklone se, u redu, ali ponekad se i ne pozdrave) – i počnu brzo, brže, najbrže: o muzici, sportu, modi, o belosvetskim tračevima i aferama sa domaće estrade, o „iventima” i „hitovima”… Šta god – samo da je živahno, veselo, dinamično, da se kreće i kotrlja bez zastoja, bez jedne jedine „neme” sekunde.
Sudeći po poslednjem izdanju „POPodneva”, Suzana Zlatanović – Luna Lu stigla je do saznanja da ovakvom tipu zabavnih emisija ne smeta malo više smirenosti, nešto sporijeg ritma i dužih celina, da nisu neophodne voditeljske provokacije, egzibicije i kalamburi zarad originalnosti po svaku cenu. A televizija B 92 dobila je „projekt” primeren svom ugledu (koji podrazumeva kritički pogled na fenomene, ovde dokazan spremnošću da se problematizuje „format rijaliti” koji se gaji i u sopstvenoj kući), odnosno zabavni kolaž konkurentan u programskom domenu koji nije za zanemarivanje.