Dva domaća novca
Милан Р. Ковачевић
Dok god je naš izvoz u vrednosti od oko polovine uvoza, a inflacija veća od one u zoni evra, realan je brži ili sporiji stalni pad vrednosti dinara u odnosu na evro. Valuta slabije ekonomije u uslovima tržišne razmene gubi na vrednosti u odnosu na valute snažnijih ekonomija. Kako je naš tako veliki uvoz uveliko uticao na kretanje domaćih cena u dinarima Narodna banka je, održavajući vredniji dinar, postizala svoj najvažniji zadatak – obuzdavanje inflacije. Neefikasni javni sektor održavao se administrativnim odobravanjem povećanja cena. A onda je na našu krizu dodata i svetska kriza, što je umanjilo prihode i tražnju, pa je i pritisak na rast domaćih cena splasnuo. Ali je i otežana privatizacija i sve teže zaduživanje uslovilo slabiji priliv deviza i finansiranja komotne potrošnje. Uvećanje deficita budžeta i javna potrošnja doneli su na devizno tržište više dinara koji poskupljuju evro. To je poguralo kurs evra u dinarima.
Kurs dinara određuje da li će u Srbiji brže rasti izvoz ili uvoz. Izvoz podstiče jeftiniji dinar, a uvoz jeftiniji evro. Iako su mnogi, iz sopstvenog interesa, osporavali značajan uticaj kursa, logično je da će izvoza kukuruza, malina i šećera biti više ako se skupljim evrom dobije više dinara. Biće isplativije i investicije za nova privređivanja za izvoz. Istina, nešto deluje brže, a nešto sporije, ali deluje. Najdinamičnija u svetu, kineska ekonomija održava jeftin jen, pa ima ogroman višak izvoza nad uvozom i gomila najveće devizne rezerve na svetu. A naši učinci su upravo suprotni. Dvostruko više uvozimo nego što izvozimo, te tako trošimo više nego što stvaramo. Uspevamo umanjiti težinu ovog uvozno-izvoznog debalansa prodajom kapitala u privatizaciji i ubrzanim zaduživanjem u inostranstvu. Sad su nam, po statistici, devizne rezerve 10,6 milijardi evra, skoro trećina je blokirana u rezervi banaka, a ukupan dug inostranstvu je 22,8 milijardi evra. Od dalje privatizacije ne možemo uskoro mnogo očekivati, a ni granica zaduživanja nije daleko. Rezerve se lako potroše, pa su investicije i izvoz uslov stabilnosti ekonomije.
Sad kad su i domaće cene mirnije, a izvoz i priliv deviza opao, bilo bi za našu ekonomiju bolje da kurs dinara padne brže i više i da to koristimo za stimulisanje investiranja i izvoza i smanjenje domaće lične i javne potrošnje. Tako bi već danas više učinili za bolje sutra.
Ali tu moramo da sagledamo čitavu stvarnost. Nismo mi srećna zemlja u kojoj bi dinar bio jedini domaći novac i u kome bi njegov kurs određivao naš odnos prema svetu. Kod nas se stanovi legalno trguju u devizama, a izvoznici ako prodaju devize, pa ih kasnije kupe za plaćanje uvoza, gube na kursnim razlikama i u dvocifrenom procentu. Evro ima i u zemlji veću ulogu od dinara i skoro sva štednja i dugovi građana i privrede bankama su zaštićeni kursom evra. Zato je poskupljenje evra i poskupljenje svih kredita i depozita i mnogih drugih transakcija. Dovođenje ekonomije u takvu situaciju je krupna sistemska greška, a ona se i dalje uvećava. Vlada i dalje propisuje da se iz naplaćenih poreza subvencionišu kamate bankama ako su krediti utvrđeni u evrima. Krši se sveto pravilo kontrole rizika da se dug preuzima samo u novcu koji se i prihoduje, da bi se uopšte znalo koliko on košta. Narodna banka nije uspela da poboljša poverenje u dinar nego je radila i obratno.
Šta u takvoj situaciji treba raditi? Po zakonu, Narodna banka ,,uz saglasnost vlade, utvrđuje režim kursa dinara”, a obe institucije su to prepustile ,,međubankarskom deviznom tržištu”, na kome poslovne banke sa malim iznosima određuju kurs dinara, a postepeno se troše devizne rezerve. Tako se brine o dužnicima i ublažava inflacija, a prave se druge štete. Mora se dati prioritet unapređenju investicione klime, izvoz i zapošljavanje trebalo bi da budu u funkciji održivog privrednog rasta. Treba smanjiti zaduživanje u evrima i čuvati devizne rezerve, jer ovako ,,čuvani” dinar samo kumulira njegove jače buduće padove, a mi krckamo neizvesnu budućnost.
Doktor ekonomskih nauka, konsultant za strana ulaganja