Tašta u američkoj tranziciji

23. 02. 2010. 22:00

Госпођа Робинсон у Белој кући и милиони других ташта и свекрва живе данас у обичним заједничким домаћинствима са својом децом и унуцима чиме је битно промењена структура породице

Tašta je ušla u američki život na velika vrata. Nevoljnije od svoje kćerke, unuka i zeta, gospođa Marijan Robinson uselila se u Belu kuću istog dana kad i prvi crni predsednik SAD.

Nije mi baš prijatno što me vuku sa sobom, uspela je da izgovori tašta Baraka Obame, dok je Amerika pompeznije nego ikad inaugurisala svog četrdeset i četvrtog predsednika. Sedamdesetdvogodišnja udovica, koja je ceo svoj dotadašnji život provela u Čikagu, planirala je da tu u epicentru svetske supersile ostane koji mesec dok se devojčice Saša(8) i Malija(11) ne naviknu na novi život, školu i prijatelje. A onda će natrag svojoj kući, jer ova „bela” više je, kako je rekla, podseća na muzej.

Prošlo je od tada više od godinu dana, ali Marijan Robinson i dalje je nezamenljiva i, umesto povratka u svoj čikaški dom, odomaćila se u Beloj kući koju su svojevremeno izgradili crni robovi. Činjenica da je omiljena „prva dama” Amerike Mišel Obama direktni potomak nekadašnjih robova naročito je važna u razmatranju istorijskog značaja svega što se u Americi dešava otkad je, izabravši Baraka Obamu, simbolično, pa i suštinski, izbrisala granicu između belog i crnog sveta. Jer kako ne zaboravlja crni deo Amerike, Barak Obama, iako tamne puti, ne nosi u svojim genima teško i sramotno breme američkog ropstva. Otac, Kenijac, došao je u SAD na studije, mnogo godina posle građanskog rata.

„Prva tašta” Amerike ima danas ključnu ulogu porodičnoj dinamici Obaminih. Kad roditelji ne stižu od državničkih poslova, ona odvozi decu u školu, praćena naravno kolonom bezbednjaka. Gospođa Robinson, nekadašnja bankarska službenica, pazi na dečije sveske i knjige, a kad su odsutni mama i tata, ona ih ušuškava u krevet i gasi svetlo.

Amerika voli da čuje šta se dešava u Beloj kući, a posebno je raduju vesti o „običnom” životu moćne i znamenite porodice. To su ljudi kao i svi mi, poručuju pi-arovi. „Prva baka” savršeno se uklapa u tu sliku koju javnost pozdravlja. Ona, kako je procurilo, pažljivo vaga svoj upliv u privatni život Obaminih. Za razliku od mnogih drugih, ova tašta, pišu mediji, ne ističe svoje mišljenje i stav u prvi plan.

(/Slika2)Deca imaju svoja pitanja i svoje odgovore, ne treba da budu opterećena mojim shvatanjima, rekla je jednom prilikom. Strogoću ostavlja svojoj kćerki. A kada su pod režimom svoje bake, Saša i Malija mogu ponekad da ostanu koji minut duže, da na televiziji otprate i neki program koji nije striktno dečiji, da pojedu picu ili hamburger…Kad uža porodica Obaminih uspe da se skupi, gospođa Robinson pušta ih da sami večeraju i da bez njenog prisustva porazgovaraju o „svojim stvarima”.

I dok je bila živa, majka Baraka Obame često je bila odsutna, a svog oca sadašnji predsednik SAD jedva da je i upoznao. Sa takvom biografijom, predsedniku su Malija i Saša u prvom planu, a tašta, ona ipak stiže da vodi svoj život. Barak i Mišel, pa i deca, ponekad joj čak i zavide. Jer, kako kažu, ona jedina može da se iskrade iz Bele kuće bez pratnje i da slobodno prošeta gradom. Ima toliko prijatelja i aktivnosti, da bi uskoro mogla da priredi iznenađenje svojoj kćerki i zetu i da kaže: idite vi po Sašu i Maliju, ja imam druge obaveze. 

Mišel se svakako šali kad pred medijima očekuje takvu reakciju svoje majke. No, prisustvo tašte, tasta, svekra i svekrve, u zajedničkom porodičnom životu, više nije nikakva retkost u Americi. Trend u nekad striktno odvojenim američkim porodicama počeo je da se preokreće sa dolaskom novog milenijuma. Dok je 2000. bilo pet miliona porodica koje žive sa babom i dedom, danas ih je više od šest miliona. Do spajanja generacija u zajedničku kuću najčešće ne dolazi na zahtev starijih, već mlađima odgovara da se bake i deke brinu o unučićima, dok oba roditelja rade. Ni Amerika više nema para za svoj tradicionalni individualizam. Bolje je i jeftinije da decu vaspitavaju krvni srodnici nego kućne pomoćnice ili preskupa obdaništa. U tom smislu gospođa Robinson se uklapa u trend. Do problema u Beloj kući može da dođe ako se i Mišelin brat Krejg, koji živi na sasvim drugom kraju Amerike, odluči da pozove majku u pomoć. On ima troje dece, a gospođa Robinson trudi se da svakom svom unučetu pokloni jednaku pažnju.