Prvi utisak često vara

14. 03. 2010. 22:00

Брно, стаза у парку (фото sxc.hu)

Još uvek pamtim dan kada sam stigao u Brno. Stanica je izgledala ofucano, tipični primer većine srpskih autobuskih stanica. Tačno u 6 ujutro izašao sam iz autobusa, napustio malo društvo nas 10-ak Srba koji smo krenuli put Češke. Osetio sam se kao odsečen od sveta dok je to malo mojih zemljaka što sam imao odlazilo put Praga.

Na prvi pogled grad je izgledao zapušteno, ali kao i ostali, ima svoje ružne i lepe delove. Prvi radni dan bio je u ponedeljak, ali sam na nagovor prijatelja došao u petak ujutro ne bih li imao malo vremena da upoznam grad. Ceo vikend sam proveo u obilasku, sve je izgledalo tako čisto, sređeno, tiho ušuškano među okolna brda. U gradu je vazduh čist, gradski prevoz je tačan u minut, a na pešačkom prelazu vam čak i staju.

Ali opet, prvi utisak ne daje tako mnogo informacija, kao da na osnovu ono malo informacija odlučimo da li nam se nešto sviđa ili ne. Meni se Brno kad grad koji je doteran i sređen veoma svideo.

Evo sada, posle par meseci mogu reći nešto malo više o zemlji u kojoj sam se zatekao.

Mentalitet je potpuno drugačiji od našeg; iako mi je u početku odgovarao, sada mi veoma smeta.
Česi ne vole nešto preterano da se druže, svaki dan se zatvaraju u kafane, tako da grad oko 7 uveče izgleda kao da je 3 ujutro, iako ima 70 hiljada studenata. Ja živim na 500 metara od dva velika studentska doma, i to se uopšte ne primeti, grad je jednostavno „mrtav“.

Nemaju neki smisao za humor, uvek su uzdržani i šta god govore, gledaju da vas ne uvrede.

To naravno ne važi za ljude koje sretnete po gradu, u prodavnici itd, koji vas - čim primete da ste stranac - odmah ignorišu i nisu baš predusretljivi.

Noćni izlasci obično počinju u 7, završavaju se u 12, i više izgledaju kao neko okupljanje na koje nas neko tera da idemo, gde se uglavnom raspravlja o nekim temama koje bi vam bile dosadnije nego da sedite kod kući. Ako je neko od čitalaca nekada išao na neku slavu u selo gde se domaćini prepiru čija krava daje više mleka ili ko ima bolji traktor, a vi samo gledate u sat, onda znate o čemu govorim.

Od opčinjenosti gradom do shvatanja prave prirode i mentaliteta Čeha nije dugo trebalo.
Sada razumem zašto u celoj zemlji živi tek oko 1.700 Srba, ako se dobro sećam.

Za moj ukus su previše hladni i uzdržani, nikada ne pričaju otvoreno, ne komentarišu, sve drže u sebi, međusobni razgovori se svode na priče tipa:”Šta ćeš raditi danas?” koje umeju da izlude ponekad, jer me to jedan Čeh pita svaki dan kada idemo na ručak.

Nedostaje mi mentalitet koji deli većina balkanskih naroda. Osećam se kao da živim u penzionerskom gradu gde je sve tiho, sve je tačno u minut, sve radi kako treba, ali život ne postoji, kao da je na aparatima.

Nadam se da ste razumeli šta sam u najboljoj nameri hteo da podelim sa vama. Pozdrav,