Eto nama lepe ikebane

21. 03. 2010. 22:00

Jedan od za širu javnost nažalost nedovoljno zanimljivih, ali za budućnost kulture i društva potencijalno pogubnih skandala koji se odvija ovih dana „ispod radara”, jeste novi kafkijanski pokušaj izvršne vlasti da disciplinuje nauku u Srbiji koji se pod naslovom Zakon o izmenama i dopunama zakona o naučnoistraživačkoj delatnosti može pronaći na http://www.parlament.gov.rs/content/lat/akta/akta_detalji.asp?Id=1172&t=P#, ali – vrlo je indikativno – ne i na sajtu resornog Ministarstva nauke.

Ako su prethodne mere ministarst(a)va jasno ukazale na sklonost vlasti ka marginalizaciji nauke, ako smo na izgladnjavanje nauke i naučnika u našim krajevima već navikli, ovaj novi biser birokratske ingenioznosti ukazuje na „intenziviranje klasne borbe”, da se poslužim (ne)slavnom Staljinovom floskulom.

Naime, izmene i dopune se donose ekstremno žurno, bez javne rasprave, pod okriljem hitnog postupka, a u slavu birokratske samovolje i partijske kontrole.

Obrazloženje koje se može pročitati na kraju ovog akta u toj meri je cinično da je lako pomisliti da ga je dobronamernim, ali naivnim činovnicima podmetnuo neki podmukli opozicionar; vredi ga citirati u celini: ,,Razlozi za donošenje Zakona o izmenama i dopunama Zakona o naučnoistraživačkoj delatnosti po hitnom postupku su: imenovanje predsednika i članova upravnih odbora instituta čiji je osnivač Republika Srbija, jer postojećim članovima upravnih odbora navedenih instituta ističe, odnosno prestaje mandat u prvoj polovini ove godine; imenovanje direktora instituta čiji je osnivač Republika Srbija, s obzirom da im ističe mandatni period na koji su imenovani; implementacija Strategije naučnog i tehnološkog razvoja Republike Srbije u periodu 2010. do 2015. godine; raspisivanje konkursa za novi ciklus projektnih istraživanja u oblasti nauke i tehnološkog razvoja. Nedonošenjem ovog zakona po hitnom postupku nastale bi štetne posledice po rad organa i organizacija.

U prevodu: moramo da požurimo ako hoćemo da uspostavimo potpunu kontrolu političkih partija nad institutima.

Tipičan primer: U stavu8. reči: „donosi Nacionalni savet na predlog matičnih naučnih odbora” zamenjuju se rečima: „donosi ministar, uz prehodno mišljenje Nacionalnog saveta”. (član 28)

Najbizarnije je svakako razvlašćivanje Nacionalnog saveta za nauku, koji bi po logici stvari trebalo da predstavlja najviši stručni, organizacioni, ali i moralni autoritet u srpskoj nauci, koji igra ulogu nezavisnog tela, sličnog Visokom savetu pravosuđa ili Nacionalnom prosvetnom savetu. Ovim izmenama, on se svodi na debatni klub koji, eto, dostavlja svoje mišljenje ministru o tekstu nacrta strategije ili o kriterijumima za vrednovanje rezultata naučnog rada, ali to mišljenje ne obavezuje ni šofere ni kafe-kuvarice u Nemanjinoj, a kamoli činovnike višeg ranga. Drugim rečima, eto nama još jedne lepe ikebane; doista, što bi naučnici imali ikakvih ovlašćenja u stvarima koje se tiču nauke.

Indikativno je da „liste kandidata koje predlažu Zajednica instituta Srbije, Konferencija univerziteta i Privredna komora Srbije sadrže najmanje dvostruko veći broj kandidata od broja koje vlada imenuje u Nacionalni savet”, tj. nije dovoljno biti poslušan, potrebno je biti najposlušnijiu dovoljno velikom skupu kandidata.

Posebna priča je, kao i uvek, Strategija naučnog i tehnološkog razvoja Republike Srbije 2010–2015. Strategiju je tokom 2009. godine napisao sad naprasno razvlašćeni Nacionalni savet za nauku. Dakle, nakon što ste odradili posao, pa makar i loše, sad kud koji mili moji.

Oko teksta strategije je doduše bilo intenzivne javne rasprave, ali se završna verzija vrlo malo razlikovala od predložene, iz čega je lako izvući zaključke kako i koliko ministar i njegovi činovnici cene mišljenja stručne javnosti.

Od ostalih utisaka, izmenama i dopunama predviđeno osnivanje centra za promociju nauke valja pozdraviti, samo bi bilo daleko lepše kad i to ne bi bilo učinjeno na trapav i birokratski način. Valjda nakon neuspešnih inicijativa u vezi sa muzejomnauke i tehnologije (što je rešenje koje daleko najveći broj razvijenih zemalja ima), novi zakon nam donosi centar, čije već i samo ime ukazuje da se radi o tipično birokratskom, hipercentralizovanom i zastarelom konceptu.

Paradoksalno je da se, na primer, navodi kako centar „ostvaruje saradnju i pruža usluge u domenu promocije i popularizacije nauke ministarstvu nadležnom za visoko obrazovanje” (član 27b), a da se potpuno ignoriše u svetskoj pedagoškoj i metodološkoj praksi odavno utvrđena činjenica da je popularizacija nauke najznačajnija i najefektivnija ne na nivou visokog već naprotiv na nivou srednjeg i naročito osnovnog obrazovanja.

Pozitivan pomak, doduše, predstavlja priznanje značaja dijaspore za sagledavanje stanja u srpskoj nauci. Ministarstvo dijaspore pojavljuje se, naime, kao predlagač jednog od članova Nacionalnog saveta koji ima zaduženje da ,,predstavlja dijasporu”. Ko god ima predstavu o veličini i heterogenosti naše naučne dijaspore odmah će shvatiti besmislenost ovakvog predstavljanja; da li će dotični prof. X.Y. zaista moći uspešno da zastupa interese našeg agronoma u Kanadi, lekara u Brazilu, filozofa u Pitsburgu, Pensilvanija, kao i nekoliko astronoma, diplomaca Beogradskog univerziteta, koji rade na Novom Zelandu (da navedem samo par primera ljudi koji realno postoje)? Ili je to predlagačima ipak svejedno, pošto se radi o ustupku načinjenom radi lakšeg usvajanja među koalicionim partnerima, a savet je ionako ikebana?

Naučni savetnik, Astronomska opservatorija, Beograd