Raspakivanje i razotkrivanje

27. 03. 2010. 22:00

Već u prvoj emisiji Antonele Rihe na RTS-u videlo se zašto se ova novinarka upustila u „medijski transfer” i napustila matičnu kuću, RTV B92, na čijem je ekranu stekla ugledno autorsko ime. Dobila je priliku (ili se to zove radnim uslovima) da se razmahne u pogledu forme, da uveća broj elemenata koje stavlja u funkciju sadržaja, a uz to i da ukupan izgled ovog jednosatnog programa učini dinamičnijim, vizuelno bogatijim.

Nisu za taj utisak presudni bili samo delovi sadržaja, s obzirom na obilje video-dokumentacije, količinu novoprikupljenog materijala, broj uzetih izjava i komentara – nego i tehnika, opremljenost studija, korišćenje velikih ekrana za slike u slici i ispisivanje „ključnih reči”, montažno razbijanje konvencije klasičnog intervjua, rečju režija ukupne verbalne i likovne prezentacije.

Junak premijernog izdanja bio je nesumnjivo intrigantan po toku svoje političke karijere te je „Raspakivanje” imalo na šta da podseti više no da nešto novo otkrije – mada je bilo i toga, ali tek onoliko koliko je spretni Ivica Dačić sam hteo.

Naziv novog ciklusa Radio-televizije Srbije zvuči donekle kolokvijalno, kao da ga je nadahnula masovna tabloidizacija domaćih medija u kojima se čine svakojaka razotkrivanja i razgolićivanja. Najmanje je takav „Tabloid” Aleksandra Filipovića koji deluje gotovo bezazleno u poređenju s mnogobrojnim naslovima pod kojima se pretresaju intimne istorije, raspredaju javne tajne, saopštava nepoznato o poznatima. Cela aktuelna serija rijalitija emituje sve crnje i gore stanje u pogledu dobrog ukusa i elementarne pristojnosti, ceo niz emisija o „lajfstajlu” promoviše površne pomodnosti, skandale, afere, pikanterije. Uvećava se spisak programa u kojima se podstiču radoznalosti voajerskog tipa, raste produktivnost u proizvodnji tračeva usmerenih ka podizanju estradne popularnosti...

Otuda deluje izveštačeno i neuverljivo kad se u „Javnoj tajni” Aleksandar Ignjatović tobože ozbiljno bavi analizom estradnih fenomena, ispituje zvezde i zvezdice o ceni slave, o odnosu s novinarima, o dugu prema obožavaocima, o čuvanju privatnosti... i zbog učesnika i zbog televizije na kojoj se prikazuje. I jedni i drugi mimo ove emisije čine gotovo sve suprotno od onog što zvanično zastupaju e da bi se omilili publici i sačuvali i podigli svoj rejting.

Kao što deluje licemerno čuđenje što se neke od „estradnih storija” završavaju tragično. Koliko „žuti” mediji pumpaju u ove „šarene” s estrade– nije ni čudo što ponekad puknu. Šareni. Žutima od toga raste profit.