Zašto gledati TV

04. 04. 2010. 22:00

Sve što je o sebi rekao sam, i što su o njemu rekli drugi na dan jubileja Studija B, bilo je na mestu, bez preterivanja, neosnovane samohvalisavosti ili puke kurtoazije, iskreno, srdačno i – tačno.

I pošto je proslava zapravo vezana za četrdesetogodišnjicu radija, s pravom je naglašavano da je tu nastao i odatle se širio dobri duh koji je od ove medijske kuće napravio istinski simbol Beograda.

Ali upravo se protekle nedelje pokazalo koliko je važan „govor slike”, odnosno koliko drugačiji, potpuniji doživljaj stvarnosti omogućuje televizija. Može, recimo, štampa da objavi mnogo zanimljivih detalja o susretu predsednika Srbije sa predsednikom Hrvatske, sve do jelovnika na zajedničkom ručku. Ali samo gledalac TV Dnevnika ima priliku da neposredno „ukrsti” dnevne informacije tako da poveže prilog o nasmejanom predsedniku Tadiću koji krstari plavim Jadranom, sa prilozima o komemoracijama građanima njegove zemlje stradalim u NATO bombardovanju – i da iz toga izvlači neke svoje zaključke. Može ih izvući na drugačiji način kad ne samo pročita izjavu Muamera Zukorlića nego kad vidi s kojim pretećim nabojem, mnogo više diskursom političkim nego duhovničkim, islamski muftija saopštava to što ima da poruči poslanicima u Narodnoj skupštini

A kad je već pomenut parlament, nikad nije bilo opravdanije „rušenje šeme” zbog direktnog prenosa sednice celodnevnog trajanja, nego kad je na dnevnom redu bila Deklaracija o Srebrenici. Da nije mogao da na TV ekranu izvorno vidi i čuje sve i svakog, gledalac ne bi raspolagao svim elementima koji su mu potrebni za formiranje ličnog stava koliko o samoj debati, toliko i o temi rasprave.

Možda će već bliska budućnost, a ne samo istorija, kao konačni sudija, pokazati ko je od dve suprotstavljene političke grupacije bio u pravu, sve misleći, kako obe ističu, na dobrobit naše dece: da li joj je s leđa skinuta jedna hipoteka ili pak na čelo zalepljena jedna etiketa. I da li će ovdašnje prvenstvo u izvinjavanju i pokajanju, za koje su odmah stigle pohvale iz Brisela i Vašingtona, imati ikakvog pozitivnog efekta u neposrednom susedstvu i kod onih kojima su upućeni izazvati željenu „reciprocitetnu reakciju”.

S obzirom na to da su i ovom prilikom sve velike reči o istini i pravdi, žrtvama i zločincima, moralnom dugu i katarzi, korišćene funkcionalno uskopolitički, još jedna korist od gledanja televizije nastaje onda kad ona pokušava da dođe do novih saznanja u preispitivanju prošlosti. Što više napušta ulogu sluge politike, taj medij ima više izgleda da se profesionalnim sredstvima, a ne deklarativno, pročišćava od sopstvenih grehova. Za nešto je, kao za „Slučaj Markale” ili „Slučaj Račak”, već kasno jer su političke presude donete. Ali činjenice ne zastarevaju. Valjaće kad-tad.