Svi Srbi u jednoj ulici
Дечак вири кроз ограду у делу Ораховца где живе преостали Срби (Фото Бета)
Orahovac – Na trgu, u centru varoši, gde vesti prve stižu, uz samu ogradu crkve Uspenje presvete Bogorodice, četvoro Srba zagledanih u šake. „Već poodavno nikog nema, zaboravili nas izgleda svi. A mi, ovde kao u nekom rezervatu, osluškujemo hoće li se nas ko setiti. Nije, ko nekad, ali je teško. Mnogo teško”, govori vidno obradovan što nas vidi Zlatko Rašić, zaposlen u školi „Vuk Karadžić”, jedan od 380 preostalih Srba u ovom gradu.
Kaže da je u Orahovcu sam jer žena i deca ne smeju iz centralne Srbije. Brata su mu 2000. godine, 19. februara, kidnapovali u albanskom delu Orahovca.
„Imao je poverenja u Albanca. Pozvao ga jedan, kojeg je znao, da se nađu u kafani. Otišao i više se nije vratio”, govori kao za sebe oniži sredovečni čovek dok mu pogled luta u daljinu, u vinograde koje ni on, kao ni ostali Srbi, poodavno ne obrađuje, a imao je Orahovac plodne vinograde, najkrupnije grožđe u Metohiji, najbolje vino...
Do njega Zoran Spasić, 40. mu je godina, živi sa roditeljima. Razveo se, a dane, kao i ostali ovde, koji su ostali bez posla i žive od minimalca, prekraćuje pored crkve, gde se zvona oglase kad neko umre, ali i kad se – rodi. Ipak, prošle godine u Orahovcu, gde je, pre ratnih sukoba, živelo oko 6.000 Srba, zaplakalo je 18 beba. Pričaju o tome Blagoje i Olivera Radić ističući da to uliva nadu ostalima da ovde ipak života ima. Olivera je profesor srpskog jezika u obližnjoj školi a Blagoje radi u prodavnici koju je otvorio uz samu kuću. Imaju četvoro dece, najstariji je učenik Crkvene gimnazije u Grčkoj, a najmlađem je dve i po godine. Priča Olivera da je nekada škola što srednja što osnovna, u kojoj nastavu pohađaju deca iz Velike Hoče, imala 140 đaka.
– Pisali smo Ministarstvu prosvete da se otvori novi smer, recimo turistički, jer s obzirom na podneblje deca bi našla uhlebljenje ovde, ali nema odgovora – govori Olivera koja u slobodno vreme piše za jedini srpski list na Kosmetu.
Tu u Orahovcu, u srpskom delu, u jednoj ulici, u delu varoši koja se prostire na oko 300 metara, gostoprimstvo nam pruža Slavica Vitošević, radnik lokalne kancelarije. Živi s mužem, jedno dete završilo DIF i ne radi, ćerka zaposlena u Domu zdravlja u Orahovcu. Nasmejana, vedrog duha, reklo bi se da je tek stigla u Orahovac. Priča da su ljudi još u strahu od leta 1998. kada je UČK napala Srbe a od tada, za ovih 10 godina, kidnapovao je 66 Srba i ubijeno 18.
– Još mi je noću pred očima slika razularenih Albanaca koji su 17. marta 2004. jurišali na nas. Spasao nas KFOR i kosovski policajci. Ne smem toga ni da se setim. Ljudi su oboleli, jer 10 godina živimo u logoru, bez žica, doskora nas je bodljikava žica delila od albanskog dela, tamo kod, kako kažemo, imaginarne linije kod Rankove kafane – priča Slavica pokazujući rukom ka albanskom delu Orahovca.
Već pada prvi mrak, mukla tišina oseća se u srpskom delu Orahovca, u tesnim sokacima. Zamandaljene kapije, a samo se tek negde reza otvori i proviri poneka mala dečja glava. Iza teških drvenih kapija i visokih zidina ostalih iz onog, turskog doba, već počeo da se širi miris tek procvalih ljubičica.
Ispred nas istrčava Besmir Gaši. Mali Rom, učenik prvog razreda. Srbima kaže da je Besmir a kada dođu stranci predstavlja se kao Mili.
Napuštamo varoš i usamljene Srbe dok s minareta odjekuje glas mujezina. Ulazimo u albanski deo Orahovca, u gužvu, u vrevu, dok za nama ostaju ogromne tek izgrađene kuće. Nove na mestu zapaljenih ili porušenih u kojima su nekada živeli Srbi.
Biljana Radomirović