Dok nas košava šiba
Илустрације Иване Раденковић
„Politika“ ekskluzivno objavljuje uzbudljivu pesmu o susretu sa Beogradom Sesara Antonija Moline, jednog od vodećih savremenih španskih pisaca. Pesma je nastala kao odjek boravka Sesara Antonija Moline u Beogradu krajem oktobra prošle godine na predstavljanju srpskog izdanja njegovog romana Fuga o ljubavi („Arhipelag“, 2009). Zahvaljujući posredovanju „Arhipelaga“, srpskog izdavača dela Sesara Antonija Moline, ovo je prvo objavljivanje ove beogradske pesme uopšte.
----------------------------------------------------------------
Mašina me ne identifikuje.
Stjuardesa mi ne veruje.
Policija je sumnjičava zbog kapi za moje uvo što krvari.
Minhen je daleko, Beograd još dalje.
Sanjam snove budalaste
dok klizimo stepom od oblaka.
Lakoća raspršenih misli.
A košava nas šiba, šiba po nama,
ne bismo li brže stigli tamo gde se punim jedrima
plovi Dunavom, i Savom.
Kada ćemo moći da budemo srećni?
Da jedemo trešnje i jabuke zrele.
Ruke grejemo fišecima pečenog kestenja,
gazimo snegom prekrivenim poljem i ljuska kestena
opire se košavi koja nas šiba, šiba po nama,
poigravajući se belim haljinama nevesta na zimskom suncu.
One mi mašu iz usporenih meandara.
Pitoma reka, i njena voda nalik na korice za nož od sedefa.
Beli čaršavi koji se njišu,
rublje čisto, tek oprano,
podseća na nekakvu mladost kojom se starost zaodeva.
Koliko umiruće poezije u bezvrednim razgovorima!
Ućuti sada, srce, i teže si boli prebolelo!
Usudi se, budi smelo, nema istine kad progovori naše ja!
Dobra pesma je mračna, tiha poput zmije.
Kada ćemo moći da budemo srećni?
Aerodrom Nikola Tesla, majke predaju kofere
pune uspomena za svoje kćeri.
Soba 407. Hotel Moskva. Ulica Balkanska broj 1.
U nekadašnjoj močvari,
sred puste ravnice,
Turci su dolap sagradili, Terazije ga nazvali. Sada je tu prekrasna fontana
u spomen na kneza Miloša, naspram kioska
i autobuske stanice.
Dunav, Sava. Između obala Ratno ostrvo,
ostrvo vojevanja Osmanlija i Austrougara.
Kada ćemo moći da budemo srećni?
Po grobovima raste cveće, ali to grobnice jesu.
Grobnice na jednoj obali, i na drugoj, i mi koji smo uvek između njih.
Pod jedrima mojih stihova svi plove
dugim rekama, i njihovim ušćima sve do delti.
A ja, gde li to plivam?
U Savi. U Dunavu. U Drini.
Na dnu uzburkanog mora, na dnu uzburkane duše,
pesnici nemaju lice, glas je njihovo jedino lice.
Nežnost trna u kljunu ljubomorne golubice.
Čovek od duha voli bujice.
Čovek od srca raduje se visinama.
Kome od njih dvojice pripadam?
Zašto uvek moramo birati?
Kocka leda u čaši vina.
Kocka leda ispod jastuka.
Kada ćemo moći da budemo srećni?
Ulice menjaju nazive brže
nego generacije.
Bulevar kralja Aleksandra bio je Carski drum,
put za Konstantinopolj, za Istanbul,
potom Ulica zlatnih topova,
Markova ulica,
Ulica fišeklija,
Ulica kralja Aleksandra Obrenovića,
Bulevar slobode, Bulevar revolucije,
Bulevar kralja Aleksandra, na kraju, za sada.
Svima njima sam hodio. Sve su bile popločane grobovima
Osmanlija, pravoslavaca, Jevreja, katolika.
Sve su to bili naši grobovi.
Kada ćemo moći da budemo srećni?
U Mihajlovoj ulici ispijam čokoladu u "Ruskom caru".
U Zemunu ručamo u "Reci", na obali Dunava.
Muzičari sviraju tango kao da smo na obali La Plate.
U tri popodne već je mrak
iako je dan tek započeo.
Između Dunava i obala Save
Sahat kula bdi,
kula Nebojša stražari napetih nerava.
Ulazim u crkvu Arhanđela Gavrila, u Humskoj,
ulazim u crkvu Arhanđela Mihajla, u Markovićevoj,
freske su oguljene, pa širim ruke
i pridržavam krila da ne padnu.
Filozofija počinje kada se filozof zamisli o sebi.
Pesma počinje kad autor to ni ne zna.
Sve je stvaralačka supstanca.
Na Kući sunčanog sata, u Ulici Dubrovačkoj,
brojevi su skinuti.
U Ičkovoj palati, na uglu Bežanijske i Svetosavske,
nalazi se salon lepote.
Zar lepota nije oblik svetlosti?
Ali devojka koja prilazi vratima gasi svetlo
i kači natpis "zatvoreno".
Nema srećnih ljubavi, niti sreće bez ljubavi.
A ljubav te devojke, iscrtavajući put želje, skončava
u mladiću koji je čeka pušeći na pločniku Svetosavske.
Da li to znači živeti život?
Za nas tu više nema prostora.
Ne posedujemo ono što nismo.
Ono o čemu nisam pisao nisam ni video.
Hotel Moskva soba 407. Razmičem zavese.
Vrt u prvom planu, zatim drugi, sve do Dunava, do Save.
Sklad celine prožima se sa harmonijom duha.
Važno je negovati je u tišini.
Muzika, kao i poezija, umetnost je bez značenja.
Note brišu svaki umor sa lica zemlje.
Oh, stranci! Ko ste, zapravo, vi?
Zašto ne razumem vaše jezike?
Kada ćemo moći da budemo srećni?
Košava nas šiba, šiba po nama.
Svaki uspravan čovek samo je nalet vetra.
Preokreću se naglavačke fontane,
reke unazad previše dugo teku.
I Sava, i Dunav, i Drina.
Sve su reke presušile! A tada ćemo sesti na obalu
i plakati sećajući se davnašnjeg rečnog blaga.
Prevod sa španskog Biljana Isailović