Prošlost i budućnost
Međunarodni sajam u Mostaru zamišljen je kao još jedan pokušaj da se obnove pokidane ekonomske veze u regionu i da države, nakon serije krvavih ratova, u potpunosti normalizuju odnose. Nema sumnje da je za tako nešto izrazito zainteresovana Evropska unija. Nesumnjivo je, takođe, da sve zemlje regiona teže da što pre postanu članice EU. Sledi, dakle, i da su životno zainteresovane i za što bolje međusobne odnose, za prevazilaženje trauma iz prošlog veka i da same žele da rade na popravljanju odnosa.
U Mostaru je sve uglavnom i funkcionisalo u skladu sa željom da se gleda u budućnost, izuzev istupa predsedavajućeg bosanskog Predsedništva Harisa Silajdžića koji je insistirao na stavu o Srbima kao „etničkim čistačima”, sugerišući da su takvi bili i da su i danas ostali. S obzirom na okolnosti, njegov istup je verovatno njemu i političkoj opciji koju zastupa doneo više štete nego koristi.
Jer, srpska strana, odnosno predsednik Boris Tadić i članovi srpske delegacije, ostala je uzdržana. Tadić je odgovorio porukom da se treba baviti budućnošću i da treba prevazilaziti traume iz prošlosti, a ni druge delegacije nisu našle za shodno da podrže Silajdžića. Zahvaljujući tome osnovni duh skupa nije bitnije narušen.
Da je Tadić uzvratio istom merom, da je napao Silajdžića ili napustio skup, imali bismo samo još jednu tipičnu balkansku priču, toliko puta viđenu u proteklih dvadesetak godina. Otuda događaj u Mostaru ne treba „knjižiti” kao još jedan napad „njihovih” na „naše” i povod za nadmetanje u patriotizmu nego kao retku (pa stoga i veoma važnu) pobedu ideje o budućnosti koja svakako treba da bude lepša, bolja i manje traumatična od prošlosti.
Povod za Silajdžićev istup je takođe diskutabilan i deluje kao nastojanje da se po svaku cenu nađe razlog za podizanje napetosti. On je, naime, ljut što je Srbija raspisala poternicu za Ejupom Ganićem i što u zatvoru drži Iliju Jurišića. I jednog i drugog smatra potpuno nevinim i na osnovu tog uverenja iznosi stav da Srbija, pošto više ne može „etnički da čisti” po BiH „presreće po Londonu” građane BiH.
Činjenica je, međutim, da sve zemlje regiona, u skladu sa svojim zakonima, raspisuju poternice i pokušavaju da uhapse i strane državljane koji su se našli na njihovim optužnicama. Činjenica je, takođe, da teže ka tome da se procesi vode u onim zemljama u kojima se zločin dogodio i da je Beograd pre gotovo mesec dana jasno stavio do znanja da mu je prioritet da se Ganiću organizuje suđenje i da nije bitno da li će to biti u Srbiji ili u BiH.
Ako već postoje, makar načelni, dogovori o međusobnom preuzimanju procesa, njihova realizacija ne može da započne tako što bi svaka strana utvrdila listu osoba koje unapred smatra potpuno nevinim. Odnosno može, ali se na taj način sigurno neće stići do cilja.