Od autsajdera do dobitnika

16. 04. 2010. 22:00

Редитељ Иван Икић (Фото Д. Ћирков)

U regionalnom takmičarskom programu Trećeg festivala „Beldoks”, večeras u 18.30 sati premijerno će biti prikazan film „Tarot Srbija” Ivana Ikića (28), kojim je autor diplomirao filmsku i TV režiju na FDU u Beogradu, i to kao student generacije. Dokumentarac „Tarot Srbija” je film o kontroverznom Milanu Radonjiću Tarotu, jednoj od balkanskih TV zvezda koji gledanjem u tarot karte „rešava” probleme balkanskog tranzicionog društva.

– Početkom 2007. želeo sam da snimim film koji bi svojim društvenim angažmanom pokušao da uhvati tranzicioni duh vremena u kojem živimo. Kada sam prvi put video emisiju Milana Tarota, prepoznao sam, s jedne strane, autentični generacijski bunt koji je godinama akumulirani koji se kroz njegovu emisiju pretvorio u vid društvene subverzije – kaže za „Politiku” reditelj Ikić i dodaje da su mu, s druge strane, te emisije delovale kao kolektivna nacionalna psihoterapija,jer su odjednom svi oni koji žive na marginama društva dobili šansu da progovore javno o svojim problemima.

– Milan pripada generaciji mladih u Srbiji koju nije zaobišla nijedna od etapa našeg kolektivnog posrtanja devedesetih: ratovi, sankcije, besparica, raspadanje svakog oblika sistema vrednosti... Generaciji koja od svoje mladosti nije imala s tim ništa, ušla je u period brutalnog kapitalizma kao potpuni autsajder. Milan je prošao put od autsajdera do, maltene, dobitnika naše tranzicije – ističe autor koji svog junaka niti brani, niti napada, jer, kako kaže, nema potrebu da svojim stavovima deli moralne lekcije čekićem direktno u glavu gledaoca.

Reditelj Ikić ističe da je film o Milanu Tarotu grupni portret Srbije, i film o našem mentalitetu.

– Taj mentalitet je zarobljen negde na pola puta od sela ka gradu, maliciozan i dekadentan, klaustrofobičan i autodestruktivan, zaslepljen od nacionalnih mitova i dugogodišnje bede koja je prerasla u pohlepu. Ne znam kako bih drugačije objasnio neke apsurdne situacije koje sam doživeo na snimanju filma kao što su najčešća pitanja koja ljudi postavljaju Milanu: da li im komšije ili rođaci bacaju crnu magiju, kako da pronađu zakopano blago ili osvoje novac na igrama na sreću. To su ideje do kojih najdalje doseže prosečan um stanovnika Srbije. Dakle, za neuspehe su uvek krivi drugi, a uspeh dolazi samo pukom srećom, ne daj bože da se neko pomuči malo – ukazuje autor i otkriva da statistički najveći broj onih koji se obraćaju Milanu ima probleme da se oženi ili uda, ili sumnja da ih partner vara.

– Ta činjenica trebalo bi da bude povod za sociološku analizu, a pogotovu je izražena na selu gde momci ostaju neženje jer devojke beže u grad, ne želeći da na selu provedu život. Posle tih ljubavno-bračnih pitanja slede pitanja o svim vrstama instant bogaćenja, a poslednja velika grupa su porodično-rodbinsko-komšijske spletke i poremećeni odnosi koji gotovo uvek imaju primesu „crne magije”.

Tokom rada na filmu, Ikić je, kako kaže, uvideo mnoge činjenice o sistemu i institucijama Srbije, ali i suseda, u kojima Milan ima emisije.

– Ljudi nemaju kome da se obrate, za njihove probleme niko ne mari, i zato oni očajnički traže da ih neko sasluša. Političke elite su kreirale ideologiju bahatosti koja se samo preslikava na sve segmente društva a to ljude dodatno tera u očaj i beznađe – upozorava reditelj koji će se u narednom projektu, igranom filmu radnog naslova „Varvari”, baviti potisnutim nasiljem kod tinejdžera u srpskoj provinciji, koje eksplodira i pretvara se u sveopštu destrukciju.

I. Aranđelović