Lepše lice Amerike

20. 04. 2010. 22:00

"Мека моћ" Америке: Барак Обама Фото М.Миловановић

Doista je ohrabrujuće boraviti u ovo vreme u SAD. Ne, ne sugerišem da Amerikanci više nisu duboko politički podeljeni nego da predsednik Obama, njegova administracija i njegova većina u Kongresu uz grdne muke čine puno toga da bi lepša strana Janus-lica te zemlje počela da preovlađuje.

Vrlo je teško izboriti se sa verom u ,,američku izuzetnost” kojoj je ,,proviđenje” namenilo posebnu misiju da svet uredi po svojoj slici i prilici. Ta svojevrsna samoteologizacija rezultirala je i uverenjem da su SAD ,,supersila” (i to jedina). Nasuprot tome, obamistička elita zna da predvodi ,,tek” jednu velesilu, doduše još uvek u mnogo čemu snažniju od ostalih velesila. Uostalom, biće da se ne radi o ,,supersili” već i zbog toga što je i Rusija u stanju da uništi i Ameriku i sebe i da time povuče celo čovečanstvo u nuklearnu apokalipsu.

Spoljna politika SAD od skora se sve više oslanja na vlastiti primer, ubeđivanje, saradnju, partnerstvo, multilateralni pristup problemima, jednom rečju na ,,meku moć” (soft power) umesto na unilateralni i silnički diktat. To takođe implicira poštovanje međunarodnog prava i nastojanje da se uživi i u položaj drugih. Neće biti lako ubediti prosečnog Amerikanca da višedecenijsku uspešnu politiku obuzdavanja (containment) Rusije treba u dobroj meri zameniti međusobnim razumevanjem. O neophodnosti razumevanja sa Rusijom govore (bez upotrebe te reči) i istaknuti ljudi van Obaminog kruga, recimo V. Peri, bivši državni sekretar za odbranu (1994–97) i Dž. Šulc, bivši državni sekretar za spoljne poslove (1982–89). Oni su u zajedničkom tekstu nedavno objavljenom u ,,Njujork tajmsu” napisali i ovo: ,,Rusija smatra da je u Evropi i Aziji okružena neprijateljskim silama... Međusobna smanjenja oružja SAD i Rusije jesu eminentno moguća. Ali nije verovatno da će do njih doći ako SAD nisu spremne da uzmu u obzir ruske brige”. Ali da ne budem pogrešno shvaćen: iako jači ima veću obavezu da razume slabijeg, smatram da i ruska strana treba da se potrudi da razume teškoće tranzicije SAD od fundamentalizma ,,supersile” do kooperativne velesile. To što rekoh, važi i za odnose između SAD i Kine, koji su naročito u finansijsko-privrednoj sferi u svojevrsnom simbiotičkom odnosu.

Pozitivno je naravno i to što su SAD brže nego što se očekivalo počele da izlaze iz teške ekonomske krize. To se dabogme ne može smatrati nekakvim izuzetnim dostignućem pošto su krizu baš one izazvale i to forsiranjem kako kod sebe tako i širom sveta laissez-faire i totalitarističkog superkapitalizma ideološki ukorenjenog u zloupotrebi Adam Smitove metafore o ,,nevidljivoj ruci” tržišta. Uprkos žestokom otporu prouzrokovanom dobrim delom takvim shvatanjem i praktikovanjem kapitalizma, u SAD je usvojen i zakon o zdravstvenom osiguranju koji će pokriti još tridesetak miliona Amerikanaca. To svakako predstavlja značajan napredak (ako se tako može nazvati uklanjanje jedne velike američke sramote), ali nipošto i nekakvo istorijsko dostignuće u poređenju sa brojnim odavno postojećim socijalnim državama. Može se reći da SAD sada mučno tragaju za modelom kapitalizma koji bi bio barem manje nehuman i samodestruktivan od dosadašnjeg.

Predsednik Obama se brzo profiliše kao državnik avangardnog svetskog kalibra. To pokazuje i njegov sporazum sa predsednikom Rusije o međusobnom svođenju apokaliptičkih zaliha na 1.550 nuklearnih bombi i 800 raketnih nosača. Činjenica da te dve velesile i dan-danas poseduju arsenal kojim bi mogle više puta da unište čovečanstvo (SAD 9.000, Rusija 13.000 nuklearnih bombi – što čini 95 odsto ukupnih svetskih zaliha) podstiče me da ponovim svoju davnašnju konstataciju da je ljudska vrsta, istina tehnološki i instrumentalno vrlo inteligentna, ali istovremeno socijalno prilično glupa i samodestruktivna. Još se mastilo na pomenutom sporazumu sa predsednikom Medvedevom nije osušilo, a predsednik Obama je u Vašingtonu organizovao istorijski susret vođa bezmalo pedeset zemalja posvećen smanjenju opasnosti od nuklearnog terorizma.

Rečeno i nepomenuto ukazuje da će predsednik Obama učiniti sve da na ruševinama tzv. novog svetskog poretka iznikne novi-novi svetski poredak radi opstanka i napretka čovečanstva. To bi se moglo nazvati i egzistencijalnim globalizmom čije su bitne komponente ko-egzistencija, ko-operacija, ko-transformacija i ko-evolucija. Prema tome, predsednik Obama ima šansuda postane jedno od najprijatnijih iznenađenja našeg doba. Izgleda da su oni koji su mu dali Nobelovu nagradu za mir bili dalekovidiji i mudriji nego što je tada izgledalo.

Šta Srbija treba da čini da ne bi odmogla tom nastajućem preokretu unutar SAD i u njihovim odnosima sa ostalim svetom? Odgovaram sažeto: Srbija treba da se strogo drži vojne neutralnosti; jača saradnju sa SAD, Rusijom, Kinom, Indijom, Pokretom nesvrstanih zemalja (nedavno sam predložio da zbog nestanka Varšavskog bloka promeni ime u ,,Pokret za opstanak i napredak čovečanstva”), kao i saradnju sa svim ostalim zemljama u jugoregionu i širem svetu; nastavi sa suverenim približavanjem članstvu u EU; i najzad da započne ozbiljno traganje, intelektualno i praktično, za tipom kapitalizma koji najbolje odgovara jednoj maloj socijalnoj državi koja za svoje siromašne i nemoćne građane brine više nego za ostale.

Predsednik Centra za nacionalnu strategiju u Beogradu, trenutno u SAD