Ko je čiji pisac

21. 04. 2010. 22:00

Полице Библиотеке града Београда са црногорском књижевношћу Фото Р. Крстинић

Pisac Nikola Malović nedavno je Biblioteci grada Beograda uputio zahtev da se njegove knjige povuku iz odeljka pod nazivom Crnogorska književnost, što ej u ovoj ustanovi i prihvaćeno.

Malović je rođen u Kotoru, i živi i radi u Herceg Novom, i po svim bibliotečkim merilima jeste crnogorski pisac. Ipak, dobrodošlo je da znamo intimno osećanje autora u koju nacionalnu književnost žele da budu svrstani. U crnogorskim bibliotekama Malovića vode kao srpskohrvatskog pisca, kao i Andrića, naglašava Vesna Bulajić redaktor stručnog kataloga u Biblioteci grada Beograda, objašnjavajući problem još uvek aktuelnih podela u kulturi.

Nekada isti srpskohrvatski jezik i književnost i jedna država, a sada različite države: Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija; kao i mnogo problema i emocija u podelama.

„Čiji je Njegoš, čiji je Andrić, to svako određuje prema svom osećanju. Andrić je i srpski, i hrvatski i bosanskohercegovački pisac. Desnica je tako „lutao”… Kod nas, u Srbiji, tradicija ostaje nedirnuta, Andrić, Njegoš, Meša Selimović, Stefan Mitrov Ljubiša, ostaju srpski pisci, ništa se retroaktivno ne menja. Crnogorski i bosanskohercegovački pisci su samo oni savremeni”, kaže Vesna Bulajić.

Određivanje ko je čiji pisac, u Biblioteci grada Beograda obavlja se u skladu sa međunarodnim standardima. Tako da je i klasifikacija književnosti, kao i svih drugih umetničkih oblasti, njima ograničena. Ipak postoje i neke začkoljice…

– Podela pisaca obavlja se prema tablicama UDK sistema – univerzalne decimalne klasifikacije. To je međunarodna šema za klasifikaciju bibliotečke građe, koju primenjuje ne samo Biblioteka grada Beograda, već i celokupno srpsko bibliotekarstvo, kao i ono u bivšim zemljama SFRJ. U tim tablicama dati su određeni brojevi za sve nacionalne književnosti u svetu, i među njima se nalaze i oni za pisanu umetnost na našem terenu. Tako postoji broj za srpskohrvatski jezik i književnost, za srpski jezik i književnost, za hrvatski jezik i književnost, za slovenački, kao i za makedonski, objašnjava Vesna Bulajić, ističući zatim ono što je važno: da posebni brojevi ne postoje za crnogorsku književnost, kao ni za bosanskohercegovačku, te su tako moguće improvizacije.

Prema rečima naše sagovornice, u skladu sa tim, i od već postojećih brojeva, bibliotekari treba da klasifikuju književnu građu.

– Dok je postojala SFRJ postojala je srpskohrvatska, slovenačka i makedonska književnost, a nakon raspada zemlje, primenjuje se princip koji važi za klasifikaciju celokupne svetske književnosti. Kod klasifikacije literature važan je jezik na kojem autor piše, u kombinaciji sa državljanstvom pisca i mestom življenja, kao i time koja kulturno-sociološka sredina utiče na njega. Imenuje se direktno, ne zakulisno u smislu: srpska književnost u Crnoj Gori, već crnogorska književnost, kao što se kaže američka književnost, a ne engleska književnost u Americi, ističe Vesna Bulajić, precizirajući da nije bilo problema da se odvoji srpska od hrvatske književnosti tamo gde je to jasno, ali je problem nastao upravo kod bosanskohercegovačke, i crnogorske književnosti, koja je oduvek i tretirana kao deo srpske literature.

Ona to i danas jeste, s tim što se po odvajanju Crne Gore, uz broj, koji označava srpsku književnost, dodaje geografsko određenje da delo nastaje u Crnoj Gori..

Literatura BiH dobila je naziv po državi, kako kaže, međutim, u njenim okvirima zastupljena je srpska književnost u BiH, hrvatska i muslimanska literatura u BiH, to su osetljive finese. Dalje, nasleđe koje je već utvrđeno do raspada Jugoslavije ostaje nedirnuto, i ono se ne imenuje retroaktivno, tako da kod nas Njegoš i dalje spada pod srpsku književnost, kao i Meša Selimović, kao i svi pisci koji su crnogorskog porekla, ali žive i rade u Srbiji.

– To što i Crnogorci Njegoša doživljavaju kao svog pisca treba razumeti, zato što svaki narod koji se osamostalio na tlu bivše Jugoslavije želi da definiše svoje kulturno nasleđe. U sve je, sa svih strana, uključeno mnogo emocija, i tako nastaju problemi, mišljenja je naša sagovornica, otvarajući još jedan problem – pisaca koji često menjaju mesto boravka, ili koji su u dijaspori. Takvim piscima, objašnjava, dodaje se i određenje zemlje u kojoj sada žive. Na isti način klasifikuje se i inostrana književnost.

Marina Vulićević