O zvezdama i trnju

24. 04. 2010. 22:00

Ve­ro­vat­no ne­ma čo­ve­ka u Sr­bi­ji ko­ga ni­je ob­ra­do­va­lo po­di­za­nje Aval­skog tor­nja, ni­ti TV gle­da­o­ca ko­ji ni­je uži­vao u ro­je­nju zve­zda­stih iskri­ca va­tro­me­ta oko sve­ča­no otvo­re­nog „sve­ti­o­ni­ka Be­o­gra­da”. Ob­no­va zda­nja sru­še­nog pre je­da­na­est go­di­na NA­TO bom­ba­ma po­či­va­la je od sa­mog po­čet­ka na emo­ci­ja­ma i na po­tre­bi su­prot­sta­vlja­nja ra­za­ra­ju­ćoj si­li – ma­kar na ni­vou sim­bo­la. Aval­ski to­ranj po­stao je ta­ko znak (za be­o­grad­sku isto­ri­ju ka­rak­te­ri­stič­nog) po­di­za­nja iz pe­pe­la, vi­tal­no­sti na­ro­da, pr­ko­sa pred na­sil­ni­ci­ma i po­no­sa pred uni­šti­te­lji­ma kad se ne­što svo­je od njih za­šti­ti i sa­ču­va.

Sto­ga je po­du­hvat imao i po­li­tič­ku di­men­zi­ju, u ovom slu­ča­ju bla­go­tvor­nu kao mi­ni­mum neo­p­hod­ne rav­no­te­že prag­ma­tič­noj po­li­ti­ci po­ti­ski­va­nja pro­šlo­sti. Pri vi­šku žur­be u po­mi­re­nju, ustup­ci­ma i pra­vlje­nju kom­pro­mi­sa za­rad „evrop­skih in­te­gra­ci­ja” i manj­ku su­zdr­ža­no­sti u pri­hva­ta­nju spolj­nih pri­ti­sa­ka i uce­na ko­ji­ma je, ne­mi­nov­no, iz­lo­že­na jed­na ma­la i si­ro­ma­šna ze­mlja, sva­ki sa­mo­svoj­ni uspeh, pa i ob­no­vu Aval­skog tor­nja, či­ne ve­ćim i lep­šim.

Do­ga­đaj bi po svoj pri­li­ci od­jek­nuo bo­lje u ce­lo­kup­noj do­ma­ćoj jav­no­sti da su re­či ne­kih go­vor­ni­ka o va­žno­sti „za­jed­nič­kih preg­nu­ća” bi­le po­tvr­đe­ne pri­su­stvom na sve­ča­no­sti po­li­ti­ča­ra iz sa­da­šnje opo­zi­ci­je, od­no­sno da su se za­jed­no na­šli na li­cu me­sta pred­stav­ni­ci vla­sti s po­čet­ka i s kra­ja de­ce­nij­skog gra­di­telj­skog po­du­hva­ta, te da je sa­sta­nak na vr­hu Ta­di­ća i Ko­štu­ni­ce tra­jao bar je­dan mi­nut na „vi­di­kov­cu Sr­bi­je”.

Ko­li­ko bi nji­ma lič­no po­li­tič­kih po­e­na do­neo ta­kav kra­tak su­sret kal­ku­li­sa­lo se ve­ro­vat­no u nji­ho­vim par­tij­skim šta­bo­vi­ma, ali bi gra­đa­ni­ma ipak pri­ja­lo, opet ma­kar u vi­du sim­bo­la, bar tre­nut­no i pri­god­no po­ti­ski­va­nje ja­kih me­đu­stra­nač­kih ani­mo­zi­te­ta.

Što se pred­stav­ni­ka vla­de oku­plje­nih u TV ku­li ti­če, po­što su na­po­ji­li po­gled s vi­si­ne, mo­ra­će da ga spu­ste ka tlu, ka za vlast ma­nje pre­sti­žnim po­slo­vi­ma. U tom smi­slu te­le­vi­zi­ja je dra­go­ce­no ne­mi­lo­srd­na. Pri­ka­zu­je i tr­nje i po­zi­va na kr­če­nje.

Su­o­či­će vlast s či­nje­ni­com, re­ci­mo, da sli­ku o Be­o­gra­du stran­ci skla­pa­ju ne sa­mo od re­pre­zen­ta­tiv­nih gra­đe­vi­na ne­go i od de­ta­lja uoko­lo, pr­ven­stve­no ko­mu­nal­ne ne­hi­gi­je­ne (s go­mi­la­ma ot­pa­da i psi­ma lu­ta­li­ca­ma čak i u sa­mom grad­skom je­zgru).

Iz­ve­sti­će da pre­se­ca­nje vrp­ci za po­če­tak ra­do­va na po­je­di­nim de­o­ni­ca­ma fa­mo­znog Ko­ri­do­ra 10 ne ohra­bru­ju svu­da na­du za pro­spe­ri­tet i ve­ći kva­li­tet ži­vo­ta – bar ne me­đu sta­nov­ni­ci­ma oko Mi­o­ni­ce či­je ku­će go­di­na­ma, upr­kos mno­gim obe­ća­nji­ma, po­sle ze­mljo­tre­sa ni­su po­pra­vlje­ne, ili sta­nov­ni­ci­ma Za­je­ča­ra, Vra­nja, Le­skov­ca ko­ji, go­di­na­ma če­ka­ju­ći na re­gu­la­ci­ju re­ka, opet stra­da­ju od po­pla­va, a na­ro­či­to me­đu na­ro­dom Po­mo­ra­vlja za ko­ji sti­ho­vi „Ki­ša pa­de, Mo­ra­va na­do­đe, te po­pla­vi Jo­va­no­ve dvo­re” ni­ka­ko da osta­nu sa­mo pe­sma.

I ko­ga pri tom da ku­ne Jo­va­no­va maj­ka?