Genijalci crnih i belih šešira

24. 04. 2010. 22:00

Glav­ni kriv­ci sen­za­ci­o­nal­ne kra­đe „Gu­glo­vog” pro­gra­ma za pri­stup in­for­ma­ci­ja­ma su (za sa­da neo­t­kri­ve­ni) ha­ke­ri.

 Da do­ga­đa­ji po­put ovog ni­su stvar no­vi­jeg da­tu­ma po­ka­zu­je vi­še­de­ce­nij­ski isto­ri­jat fe­no­me­na zva­nog ha­ke­ri­sa­nje. Baš kao što ovaj svet ne mo­že da funk­ci­o­ni­še bez vo­de ili sun­ca, ta­ko i onaj vir­tu­el­ni ne mo­že bez ha­ke­ra. Ne­kad zli, ne­kad do­bri, ha­ke­ri po­sred­no ili čak di­rekt­no uti­ču na nje­ga.

A ko su za­pra­vo ti lju­di? Pod poj­mom „ha­ker” (od en­gle­se re­či hack ko­ja pre­no­sno zna­či za­gre­ba­ti, za­ri­ti, ko­pa­ti, pro­va­li­ti, za­se­ći...) pod­ra­zu­me­va se oso­ba ko­ja naj­če­šće od­lič­no po­zna­je har­dver­ske i soft­ver­ske struk­tu­re ali i nji­ho­ve zač­ko­lji­ce. Ve­ći­na ha­ke­ra svoj osnov­ni cilj (pro­va­lji­va­nje u kom­pju­ter­ske si­ste­me, „ot­klju­ča­va­nje” po­je­di­nih apli­ka­ci­ja i slič­no) ne ostva­ru­je is­klju­či­vo zbog lo­še na­me­re, već naj­če­šće iz za­ba­ve ili ra­di iza­zo­va. Otu­da i di­le­ma da li ha­ke­re po iner­ci­ji tre­ba tre­ti­ra­ti kao di­gi­tal­no-teh­no­lo­ške kri­mi­nal­ce. Ne­ki su se zbog svo­jih (ne)de­la na­šli iza za­tvor­skih re­še­ta­ka, ali ve­ći­na je us­pe­la da iz­dej­stvu­je na­god­bu po­put za­po­sle­nja u ne­koj I-Te kom­pa­ni­ji. Van­se­rij­ska ra­ču­nar­ska pi­sme­nost je od mno­gih ano­ni­mu­sa stvo­ri­la lju­de sa za­vid­nim kon­tom na ra­ču­nu.

Be­li hu­ma­ni­tar­ci smi­šlja­ju do­bre vi­ru­se

Ha­ke­ri se ge­ne­ral­no de­le u tri gru­pe: „be­li” (od­no­sno „ha­ke­ri be­log še­ši­ra”, ka­ko ih ne­ki zo­vu) „cr­ni” i „si­vi” ha­ke­ri. Ovi ko­lo­kvi­jal­ni na­zi­vi in­spi­ri­sa­ni su ste­re­o­ti­pi­ma iz po­je­di­nih ve­stern fil­mo­vi­ma pro­šlog ve­ka, gde „lo­ši mom­ci” go­to­vo po pra­vi­lu no­se cr­ne še­ši­re, a oni prav­do­lju­bi­vi be­le.

„Be­li” su en­tu­zi­ja­sti ko­ji se ba­ve ovim po­slom iz naj­bo­ljih na­me­ra. Oni, na pri­mer, raz­bi­ja­ju si­gur­no­sne si­ste­me ka­ko bi utvr­di­li po­u­zda­nost i sta­bil­nost svo­jih ili tu­đih ope­ra­tiv­nih si­ste­ma. Po­je­din­ci čak smi­šlja­ju „do­bre” vi­ru­se, ko­ji po­ma­žu an­ti­vi­ru­snim si­ste­mi­ma da lak­še ot­kri­ju one ma­li­ci­o­zne. Mno­gi „be­li” ha­ke­ri uka­zu­ju kom­pa­ni­ja­ma ko­je se ba­ve di­stri­bu­ci­jom an­ti­vi­ru­sa na nji­ho­ve po­ten­ci­jal­ne sla­bo­sti i „ru­pe”. Ve­li­ke kom­pa­ni­je ne­ret­ko ko­ri­ste uslu­ge „be­lih” ka­ko bi do­dat­no osi­gu­ra­le svo­je po­ver­lji­ve si­ste­me.

„Cr­ni”, ka­ko im i sam na­di­mak ka­že, do­no­se mno­go vi­še šte­te ne­go ko­ri­sti. To su naj­če­šće lju­di ko­ji, bi­lo iz od­re­đe­nih raz­lo­ga (kra­đa po­da­ta­ka, uni­šta­va­nje faj­lo­va na tu­đem ra­ču­na­ru) ili jed­no­stav­no iz obes­ti, kre­i­ra­ju apli­ka­ci­je ma­li­ci­o­znog ko­da.

„Si­vi” pred­sta­vlja­ju kom­bi­na­ci­ju pret­hod­ne dve gru­pe. Oni če­sto u na­me­ri da uči­ne do­bro de­lo pra­ve ne­na­dok­na­di­vu šte­tu. Ne­ret­ko se do­ga­đa i obrat­no.

Te­o­ri­ja za­ve­re: ha­ker ra­di u di­lu sa kom­pa­ni­jom

Ot­kad je „ha­king” po­stao po­pu­la­ran, da­ti­ra i jed­na od mno­go­broj­nih te­o­ri­ja za­ve­re da za­pra­vo ve­ći­na ha­ke­ra ra­di za ve­li­ke kom­pa­ni­je. Prin­cip je vr­lo jed­no­sta­van: ha­ker smi­sli no­vi vi­rus ko­ji do­ve­de u pi­ta­nje efi­ka­snost do ta­da „ne­pri­ko­sno­ve­nog” si­ste­ma an­ti­vi­ru­sa. Kom­pa­ni­je za­tim kraj­njim ko­ri­sni­ci­ma po­nu­de no­ve, „po­bolj­ša­ne” ge­ne­ra­ci­je tih si­ste­ma a pro­fit de­le sa oni­ma sa ko­ji­ma su (zva­nič­no) na rat­noj no­zi.

-------------------------------------------------------------

Od bes­kuć­ni­ka do mi­li­jar­de­ra

Sla­va ko­ju su ste­kli po­je­di­ni ha­ke­ri ide sko­ro do raz­me­ra ko­ju ima­ju po­li­ti­ča­ri, mu­zi­ča­ri ili glum­ci.

Džo­na­tan Džejms bio je pr­vi ha­ker ko­ji je osu­đen na za­tvor­sku ka­znu osu­đen sa sa­mo 16 go­di­na. Ovim „ho­bi­jem” po­čeo je da se ba­vi već sa 10 go­di­na. Nje­go­vi sa­vr­še­no tem­pi­ra­ni upa­di na sajt NA­SA i kra­đe po­da­ta­ka u vred­no­sti od oko dva mi­li­o­na do­la­ra iz­ne­na­di­li su svet­sku jav­nost. Adri­an Li­mo, da­nas no­vi­nar, „pro­sla­vio” se upa­di­ma i po­vre­me­nim oba­ra­njem saj­to­va „Nju­jork taj­msa”, „Maj­kro­sof­ta”, Ame­rič­ke ban­ke... U jav­no­sti je bio po­znat po na­dim­ku „bes­kuć­nik” (zbog ko­nek­to­va­nja sa jav­nih me­sta, po­put re­sto­ra­na, ho­te­la i tr­žnih cen­ta­ra). Nji­hov „ko­le­ga” Ke­vin Pul­sen je pre­ko In­ter­ne­ta pre­u­zi­mao i blo­ki­rao te­le­fon­ske li­ni­je mno­gih ra­dio-sta­ni­ca i grad­skih ser­vi­sa na te­ri­to­ri­ji Los An­đe­le­sa.

Sa dru­ge, stra­ne lju­di po­put Sti­va Vo­znja­ka su za­hva­lju­ju­ći svom vi­zi­o­nar­stvu i ha­ke­ri­sa­nju u ple­me­ni­te svr­he po­sta­li ozbilj­ni i ugled­ni bi­zni­sme­ni. Iz­me­đu osta­log, Vo­znjak je su­o­sni­vač „Epla” i je­dan od naj­bo­ga­ti­jih „I-Te­o­va­ca” na sve­tu. Tim Ber­ners-Li je tvo­rac ču­ve­nog hi­per­tekst si­ste­ma WWW (World Wi­de Web) jed­nog od osno­va funk­ci­o­ni­sa­nja In­ter­ne­ta. I Li­nus Tor­valds, tvo­rac „Li­nuk­sa”, naj­po­pu­lar­ni­jeg bes­plat­nog ope­ra­tiv­nog si­ste­ma na sve­tu, svo­je pr­ve ko­ra­ke u ra­ču­nar­skom sve­tu po­čeo je kao ha­ker.

Adri­jan Čo­la­ko­vić