Dan posle juče
Блокбастер Роланда Емериха „2012“
Dvadeseti decembar 2012. je neviđeno topao za ovo doba godine. Jutro je, a već je 43 stepena u hladu. Beograđani su Svetog Nikolu masovno proslavili sunčajući se na gradskom jezeru na Trgu republike, ali su se samo retki kupali, posle štrajka upozorenja samostalnog sindikata spasilaca, koji su istakli zahtev da više ne skaču u vodu koja proključa kada Sunce dostigne zenit. „Dan pre”, život u Srbiji teče uobičajeno. Avala vizionarski svetli, što zbog tornja, što zbog lave koja teče, pa rastopljeno kamenje, pretvoreno u aerosoli, suklja u nebo na visinu od 7000 metara, posle serije erupcija uspavanih vulkana u svetu, koje su započele eksplozijom jednog na Islandu. Beše li Ejafjadlajokudl?
Ali, taj vulkančić je ubrzo probudio njegovog starijeg brata Katlu, mnogo veću i opakiju uspavanu mrcinu u glečerima, pa je planeta, već iznervirana dvonošcima što je već hiljadama godina gaze i maltretiraju, potpuno podivljala, odlučivši da ih vrati na prapočetak, podeli im banane i eventualno pruži još jednu šansu. Polovi su se razmagnetisali, kontinenti ispremeštali, aviosaobraćaj je zauvek obustavljen.
Aviokompanije posle početnog šoka nisu klonule duhom. Samo su preregistrovale svoju delatnost. Inženjeri su dobili zadatak da letelice pretvore u gigantska plovila, kako bi formirali flote „Nojevih barki”, koje bi trebalo da plutaju po velikoj vodi posle smaka sveta, najavljenog za sutra. Lou kost kompanije nude solidne popuste, a u Jat ervejzu najavljuju da će pred ponoć biti potpisan sporazum sa još tajanstvenim strateškim partnerom, kako bi se omogućilo Srbima i ostalim etničkim zajednicama da se konačno priključe floti Novog sveta.
Vlada u Beogradu je, međutim, saopštila da će predstojeći smak sveta zaobići Srbiju. Ako baš i tresne, neće zaustaviti reformske procese, već će, naprotiv, predstavljati novu razvojnu šansu. Optimizam je podgrejan ne samo globalnim zagrevanjem, već vanrednim saopštenjem iz Brisela, u kojem je istaknuto da je Srbija postala član Evropske unije. Procenjeno je da bi bilo glupo da se baš sada Srbija isključi iz integracionih procesa i ostane izolovano ostrvo kontinenta koji sada pluta negde oko Rta dobe nade. Vest je objavljena u pauzi najgledanijeg rijalitija „Nojeva farma”, koja se prikazuje na svim kanalima kablovskih televizija. Ovaj šou je s pravom ocenjen kao kejnzijanski revolucionaran, jer su se u projektu nazvanom „rijaliti javni radovi” svi punoletni građani izređali u njemu, što je na kraju finansijske, i u predvečerje klimatske apokalipse, nezaposlenost sveo na nulu. Homo sapijensi su, dakle, mirno utonuli u san, pomireni sa sudbinom, osim mog prijatelja, koji je javio: „Sutra je smak sveta, bežim sa ženom u Nemačku”.
Onda je došlo famozno sutra.
Naravno, svet će 21. decembra, za dve godine, ostati isti kakvim ga vidite danas. Ako izuzmem Jat i možda „Farmu”. Dan posle sutra može biti apokaliptičan samo za one naivčine koji su se nadali da će u velikom potopu bar nestati banke, a sa ekspoziturama i njihove kamate, pa bi bar život u kamenom, ili ledenom dobu, kako vam drago, bio savršeno spokojan bez rate za pećinski kredit. Dobro, porašće akcije na berzi kompanija koje po Americi grade podzemna skloništa za 50.000 dolara po čoveku, a ako Holivud nastavi sa hiperprodukcijom filmova katastrofe, poput već kultnog blogbastera „2012”, nemačkog reditelja Rolanda Emeriha, koji se, uzgred, sjajno zabavlja eksploatacijom večnog straha o sudnjem danu (ledeno doba, vanzemaljci, američka revolucija, zli Atlantiđani), porašće i akcije proizvođača pojaseva za spasavanje.
Ali katastrofična predviđanja su zaista eskalirala eksplozijom islandskog vulkana i serijom zemljotresa, jer se neodoljivo poklapaju sa projekcijama mističnog kalendara Maja, drevne civilizacije koja je doživela procvat na Jukatanu i u Srednjoj Americi pre 1000 godina. Maje su predvidele da će se 21. 12. 2012. dogoditi redak svemirski fenomen. Kalendar Maja, naime, počinje 3114 pre Hrista, a periodi takozvanog Baktuna imaju otprilike 394 godine. Trinaest je značajan, sveti broj za Maje, a 13. Baktun se završava, eto ga sad, baš 21. decembra 2012. Kraj tog ciklusa se podudara s galaktičkim poravnanjem Zemlje, Sunca i središta galaksije, kada bi Zemlja trebalo da nas vrati u doba ameba.
Kada se pojavio Emerihov film, koji je – ako ne računam otkačenog Vudija Harlesona, proroka sudnjeg dana – samo histerični rafal specijalnih efekata, Piter Trevers iz časopisa „Rolingston” oštro je kritikovao Emeriha. Trevers je napisao:
„Čuvajte se 2012. koja čini dubiozno čudo jer se gotovo poklapa sa Transformersima 2 po gluposti koja je providna, cinična, otupljuje um, traći vreme, cedi novac i isisava dušu”.
Holivud je, stvorivši majku filmova katastrofa, osim što je zgrnuo lovu, nametnuo ezoteričnu temu kojom će se baviti pseudonauka, internet teoretičari, vudu-babe i teoretičari zavere koji već ozbiljno porede putovanje vulkanske prašine po nebu sa histerijom koju je izazvao svinjski grip. Čekajte samo kad se provali da Tarabići vode poreklo od Maja i da su se sa Jukatana doselili u Kremna.
Zato, hajde da vidimo koje vesti promiču dok sričemo „Ejafjadlajokudl…”.
Aleksandar Apostolovski