Dan posle juče

24. 04. 2010. 22:00

Блок­ба­стер Ро­лан­да Еме­ри­ха „2012“

Dva­de­se­ti de­cem­bar 2012. je ne­vi­đe­no to­pao za ovo do­ba go­di­ne. Ju­tro je, a već je 43 ste­pe­na u hla­du. Be­o­gra­đa­ni su Sve­tog Ni­ko­lu ma­sov­no pro­sla­vi­li sun­ča­ju­ći se na grad­skom je­ze­ru na Tr­gu re­pu­bli­ke, ali su se sa­mo ret­ki ku­pa­li, po­sle štraj­ka upo­zo­re­nja sa­mo­stal­nog sin­di­ka­ta spa­si­la­ca, ko­ji su is­ta­kli zah­tev da vi­še ne ska­ču u vo­du ko­ja pro­klju­ča ka­da Sun­ce do­stig­ne ze­nit. „Dan pre”, ži­vot u Sr­bi­ji te­če uobi­ča­je­no. Avala vi­zi­o­nar­ski sve­tli, što zbog tor­nja, što zbog la­ve ko­ja te­če, pa ras­to­plje­no ka­me­nje, pre­tvo­re­no u aero­so­li, su­klja u ne­bo na vi­si­nu od 7000 me­ta­ra, po­sle se­ri­je erup­ci­ja uspa­va­nih vul­ka­na u sve­tu, ko­je su za­po­če­le eks­plo­zi­jom jed­nog na Islan­du. Be­še li Eja­fja­dla­jo­kudl?

Ali, taj vul­kan­čić je ubr­zo pro­bu­dio nje­go­vog sta­ri­jeg bra­ta Ka­tlu, mno­go ve­ću i opa­ki­ju uspa­va­nu mr­ci­nu u gle­če­ri­ma, pa je pla­ne­ta, već iz­ner­vi­ra­na dvo­no­šci­ma što je već hi­lja­da­ma go­di­na ga­ze i mal­tre­ti­ra­ju, pot­pu­no po­di­vlja­la, od­lu­čiv­ši da ih vra­ti na pra­po­če­tak, po­de­li im ba­na­ne i even­tu­al­no pru­ži još jed­nu šan­su. Po­lo­vi su se raz­mag­ne­ti­sa­li, kon­ti­nen­ti is­pre­me­šta­li, avi­o­sa­o­bra­ćaj je za­u­vek ob­u­sta­vljen.  

Avi­o­kom­pa­ni­je po­sle po­čet­nog šo­ka ni­su klo­nu­le du­hom. Sa­mo su pre­re­gi­stro­va­le svo­ju de­lat­nost. In­že­nje­ri su do­bi­li za­da­tak da le­te­li­ce pre­tvo­re u gi­gant­ska plo­vi­la, ka­ko bi for­mi­ra­li flo­te „No­je­vih bar­ki”, ko­je bi tre­ba­lo da plu­ta­ju po ve­li­koj vo­di po­sle sma­ka sve­ta, na­ja­vlje­nog za su­tra. Lou kost kom­pa­ni­je nu­de so­lid­ne po­pu­ste, a u Jat er­vej­zu na­ja­vlju­ju da će pred po­noć bi­ti pot­pi­san spo­ra­zum sa još ta­jan­stve­nim stra­te­škim part­ne­rom, ka­ko bi se omo­gu­ći­lo Sr­bi­ma i osta­lim et­nič­kim za­jed­ni­ca­ma da se ko­nač­no pri­klju­če flo­ti No­vog sve­ta.

Vla­da u Be­o­gra­du je, me­đu­tim, sa­op­šti­la da će pred­sto­je­ći smak sve­ta za­o­bi­ći Sr­bi­ju. Ako baš i tre­sne, ne­će za­u­sta­vi­ti re­form­ske pro­ce­se, već će, na­pro­tiv, pred­sta­vlja­ti no­vu raz­voj­nu šan­su. Op­ti­mi­zam je pod­gre­jan ne sa­mo glo­bal­nim za­gre­va­njem, već van­red­nim sa­op­šte­njem iz Bri­se­la, u ko­jem je is­tak­nu­to da je Sr­bi­ja po­sta­la član Evrop­ske uni­je. Pro­ce­nje­no je da bi bi­lo glu­po da se baš sa­da Sr­bi­ja is­klju­či iz in­te­gra­ci­o­nih pro­ce­sa i osta­ne izo­lo­va­no ostr­vo kon­ti­nen­ta ko­ji sa­da plu­ta ne­gde oko Rta do­be na­de. Vest je ob­ja­vlje­na u pa­u­zi naj­gle­da­ni­jeg ri­ja­li­ti­ja „No­je­va far­ma”, ko­ja se pri­ka­zu­je na svim ka­na­li­ma ka­blov­skih te­le­vi­zi­ja. Ovaj šou je s pra­vom oce­njen kao kej­nzi­jan­ski re­vo­lu­ci­o­na­ran, jer su se u pro­jek­tu na­zva­nom „ri­ja­li­ti jav­ni ra­do­vi” svi pu­no­let­ni gra­đa­ni iz­re­đa­li u nje­mu, što je na kra­ju fi­nan­sij­ske, i u pred­ve­čer­je kli­mat­ske apo­ka­lip­se, ne­za­po­sle­nost sveo na nu­lu. Ho­mo sa­pi­jen­si su, da­kle, mir­no uto­nu­li u san, po­mi­re­ni sa sud­bi­nom, osim mog pri­ja­te­lja, ko­ji je ja­vio: „Su­tra je smak sve­ta, be­žim sa že­nom u Ne­mač­ku”. 

On­da je do­šlo fa­mo­zno su­tra.

Na­rav­no, svet će 21. de­cem­bra, za dve go­di­ne, osta­ti isti ka­kvim ga vi­di­te da­nas. Ako iz­u­zmem Jat i mo­žda „Far­mu”. Dan po­sle su­tra mo­že bi­ti apo­ka­lip­ti­čan sa­mo za one na­iv­či­ne ko­ji su se na­da­li da će u ve­li­kom po­to­pu bar ne­sta­ti ban­ke, a sa eks­po­zi­tu­ra­ma i nji­ho­ve ka­ma­te, pa bi bar ži­vot u ka­me­nom, ili le­de­nom do­bu, ka­ko vam dra­go, bio sa­vr­še­no spo­ko­jan bez ra­te za pe­ćin­ski kre­dit. Do­bro, po­ra­šće ak­ci­je na ber­zi kom­pa­ni­ja ko­je po Ame­ri­ci gra­de pod­zem­na sklo­ni­šta za 50.000 do­la­ra po čo­ve­ku, a ako Ho­li­vud na­sta­vi sa hi­per­pro­duk­ci­jom fil­mo­va ka­ta­stro­fe, po­put već kult­nog blog­ba­ste­ra „2012”, ne­mač­kog re­di­te­lja Ro­lan­da Eme­ri­ha, ko­ji se, uz­gred, sjaj­no za­ba­vlja eks­plo­a­ta­ci­jom več­nog stra­ha o sud­njem da­nu (le­de­no do­ba, van­ze­malj­ci, ame­rič­ka re­vo­lu­ci­ja, zli Atlan­ti­đa­ni), po­ra­šće i ak­ci­je pro­iz­vo­đa­ča po­ja­se­va za spa­sa­va­nje.

Ali ka­ta­stro­fič­na pred­vi­đa­nja su za­i­sta eska­li­ra­la eks­plo­zi­jom island­skog vul­ka­na i se­ri­jom ze­mljo­tre­sa, jer se neo­do­lji­vo po­kla­pa­ju sa pro­jek­ci­ja­ma mi­stič­nog ka­len­da­ra Ma­ja, drev­ne ci­vi­li­za­ci­je ko­ja je do­ži­ve­la pro­cvat na Ju­ka­ta­nu i u Sred­njoj Ame­ri­ci pre 1000 go­di­na. Ma­je su pred­vi­de­le da će se 21. 12. 2012. do­go­di­ti re­dak sve­mir­ski fe­no­men. Ka­len­dar Ma­ja, na­i­me, po­či­nje 3114 pre Hri­sta, a pe­ri­o­di ta­ko­zva­nog Bak­tu­na ima­ju ot­pri­li­ke 394 go­di­ne. Tri­na­est je zna­ča­jan, sve­ti broj za Ma­je, a 13. Bak­tun se za­vr­ša­va, eto ga sad, baš 21. de­cem­bra 2012. Kraj tog ci­klu­sa se po­du­da­ra s ga­lak­tič­kim po­rav­na­njem Ze­mlje, Sun­ca i sre­di­šta ga­lak­si­je, ka­da bi Ze­mlja tre­ba­lo da nas vra­ti u do­ba ame­ba.  

Ka­da se po­ja­vio Eme­ri­hov film, ko­ji je – ako ne ra­ču­nam ot­ka­če­nog Vu­di­ja Har­le­so­na, pro­ro­ka sud­njeg da­na – sa­mo hi­ste­rič­ni ra­fal spe­ci­jal­nih efe­ka­ta, Pi­ter Tre­vers iz ča­so­pi­sa „Ro­ling­ston” oštro je kri­ti­ko­vao Eme­ri­ha. Tre­vers je na­pi­sao:

„Ču­vaj­te se 2012. ko­ja či­ni du­bi­o­zno ču­do jer se go­to­vo po­kla­pa sa Tran­sfor­mer­si­ma 2 po glu­po­sti ko­ja je pro­vid­na, ci­nič­na, otu­plju­je um, tra­ći vre­me, ce­di no­vac i isi­sa­va du­šu”.

Ho­li­vud je, stvo­riv­ši maj­ku fil­mo­va ka­ta­stro­fa, osim što je zgr­nuo lo­vu, na­met­nuo ezo­te­rič­nu te­mu ko­jom će se ba­vi­ti pse­u­do­na­u­ka, in­ter­net te­o­re­ti­ča­ri, vu­du-ba­be i te­o­re­ti­ča­ri za­ve­re ko­ji već ozbilj­no po­re­de pu­to­va­nje vul­kan­ske pra­ši­ne po ne­bu sa hi­ste­ri­jom ko­ju je iza­zvao svinj­ski grip. Če­kaj­te sa­mo kad se pro­va­li da Ta­ra­bi­ći vo­de po­re­klo od Ma­ja i da su se sa Ju­ka­ta­na do­se­li­li u Krem­na.

Za­to, haj­de da vi­di­mo ko­je ve­sti pro­mi­ču dok sri­če­mo „Eja­fja­dla­jo­kudl…”.

Alek­san­dar Apo­sto­lov­ski