Stop diskriminaciji
Najčešći problemi zbog kojih se građani obraćaju Inspektoratu za rad i traže poštovanje prava iz radnog odnosa vezani su za zarade i uplate doprinosa. Na drugom mestu zastupljeni su: zaštita zaposlenih, zabrana diskriminacije, povreda materinstva, prekovremeni rad, privremeni i povremeni poslovi, otkazi...
Zadržaćemo se na diskriminaciji, koja u smislu Zakona o radu jeste pravno nedozvoljeno, negativno razlikovanje, ali u odnosu na konkretne stvari, određene činjenice. Zakon jasno razlikuje neposrednu i posrednu diskriminaciju. Neposredna je svako postupanje gde poslodavac aktivno stavlja u nepovoljniji položaj jedno lice u odnosu na drugo. Posredna je na neki način prikrivena, kad neka naizgled neutralna odredba, kriterijum ili praksa stavlja ili bi mogla staviti u nepovoljniji položaj jedno lice u odnosu na drugo, nije vidljiva na prvi pogled.
Da je pojava diskriminacije dosta prisutna u praksi potvrđeno nam je i u Inspektoratu za rad. Nažalost, kako smo i predpostavljali, vrlo malo je prijava, a samim tim i sankcionisanja.
Na pitanje zašto je to tako, Radovan Ristanović, prvi čovek Inspektorata kaže da je problem u teškom dokazivanju, navodeći na početku primer diskriminacije (po osnovu pola i starosti) pri zapošljavanju radnika
– Poslodavac naravno nigde u konkursu ne stavi da prima isključivo osobe ženskog pola do 25 godina, već ostavi prostor da se jave pripadnici oba pola. Na razgovor poziva isključivo žene i tom prilikom, obično u četiri oka pita za bračni status, planiranje porodice, kako bi saznao na koji period može da računa na radnika. Mnogo je takvih iskustava, ali čak i da se to snimi, sudski postupak je dug i zbog toga se najčešče odustaje od prijave, a sreća, odnosno posao traži na drugom mestu, objašnjava naš sagovornik.
I u slučaju zaposlenih, diskriminaciju na poslu sve je prisutnija, ali je takođe potrebno i dokazati.
Kome se obratiti? Opšti savet je, pre svega neposrednom rukovodiocu, pismeno ili u direktnom razgovoru na jasan i miran način. Bez unošenja dodatnih emocija radnik treba da iznese mišljenje zbog čega smatra da su njegova prava ugrožena.
Nakon toga, ako problem nije rešen i ako je reč o povredama odredbi koje su sankcionisane Zakonom o radu, mogu se obratiti inspekcija rada i naravno sudu uz napomenu da moraju imati konkretne dokaze koji se procenjuju u odnosu na situaciju na koju se žale.
Skoro da se na prste mogu nabrojati zahtevi ljudi koji su se po tom osnovu obratili inspekciji rada. Razlozi zašto ćute, osim teške dokazivosti, leže i u sporom funkcionisanju institucija, a građani žele svoja prava da ostvare brzo i efikasno. Zakon predviđa rok od šest meseci za okončanje sudskog postupka. U praksi traje dve-tri godine, zbog čega niko nije spreman da ulazi u to, i svako gleda da nađe neki drugi način da reši problem. Izveštaji inspektora sa terena ukazuju i na sindikalne organizacije, kao treći razlog malog broja prijava. Naime, sindikalne organizacije bi mogle da ukažu i daju dokaze o postojanju diskriminacije u firmama, međutim one
vrlo malo pažnje posvećuju tim stvarima, odnosno ne bave se dovoljno zaštitom prava zaposlenih.
----------------------------------------------
Poverenik za zaštitu ravnopravnosti
Zakon o zabrani diskriminacije je usvojen, čeka se samo izbor poverenika za zaštitu ravnopravnosti, kome će građani moći (uskoro) da se obrate kao samostalnom državnom organu. Zakon je dosta detaljan i predviđazabranu diskriminacije po bilo kom osnovu, naročito po osnovu rase, pola nacionalne pripadnosti, društvenog porekla, rođenja, veroispovesti, zdravstvenog stanja, po osnovu političkog ili drugog uverenja, imovnog stanja, kulture, jezika, starosti i psihičkog i fizičkog invaliditeta.
Senka Lučić