Koljini brodovi-gradovi

08. 05. 2010. 22:00

Коља Милуновић на отварању своје изложбе у Паризу (Фото А. Оташевић)

Specijalno za „Politiku”

Pariz – Ne pamti se kada je neki događaj u Parizu okupio toliko srpskih umetnika u francuskoj prestonici kao što je to bilo otvaranje izložbe Kolje Milunovića prošlog četvrtka. Na dva sprata galerije „Atelje Viskonti”, u istoimenoj ulici u kojoj su nekada živeli Rasin, Delakroa i Balzak, izloženi su Milunovićevi crteži, slike i skulpture – presek njegovog stvaralaštva od 80-ih godina 20. veka do danas.

Njegovi brodovi-gradovi su posle izložbi u Trstu i Veneciji prošle godine usidreni nedaleko od Sene, u jednom od galerijskih centara sveta, između crkve Sen Žermen de Pre i Umetničke akademije, u blizini hotela u kome je umro Oskar Vajld i mesta na kome su 1783. godine Bendžamin Frenklin i Dejvid Hartli potpisali sporazum o nezavisnosti Sjedinjenih Američkih Država.

Milunovića su došli da pozdrave neki od najznačajnijih srpskih slikara i vajara u Parizu, koje je njegova izložba okupila posle dugo vremena, poput Petra Omčikusa, Vladimira Veličkovića, Ljubinke Mihailović, Ljubice Mrkalj, Marka Stupara, Mikana Aničića, Mome Milovanovića i Ljube Popovića, koji je u Pariz došao na podsticaj svog profesora, Mila Milunovića, koji je prethodno u njemu stvarao dugi niz godina.

U vrevi ispred galerije izdvajali su se Matija i Olja Bećković, čije je neočekivano prisustvo izazvalo veliko zanimanje.

Sveprisutna je bila i Jagoda Buić, slavna hrvatska tapiseristkinja, koja je učestvovala u postavci izložbe, na koju je došao i Serž Kolas, uticajni francuski arhitekta i urbanista, u društvu arhitekte Tomislava Garevskog.

Posetioci svih generacija, sa različitih strana sveta, od Brazila do Islanda, tiskali su se u galeriji i glasno tumačili Milunovićeve brodske konstrukcije i konjanike, od onih iz ranog perioda njegovog stvaralaštva, koji predstavljaju oličenje životne snage i volje, do najnovijih, poput „Crnog viteza” i „Skeleta na konju”, na kojima su potezi svedeni i misao mračna.

„Na ovoj izložbi bilo mi je važno da predstavim skulpturu broda sa ostacima manastira i sliku skeleta koji baca koplje, koja je u misaonom dodiru sa Tarnerovim radovima iz poslednjeg perioda, sa njegovom slikom ’Skelet pada sa konja’ o kojoj sam mnogo razmišljao. To su dva glavna repera ove izložbe”, kaže Milunović za „Politiku”.

Izloženo je mnogo novih radova, koji su nastali od početka godine, poput „Barke u plavom”, „Konjanika” ili „Aleksandrijske biblioteke”, inspirisane zidom od okamenjenih knjiga koji je Milunović ugledao na Kritu, kao i akrilika na kartonu i platnu.

Obrisi podmornice koja izranja iz beskrajne plave površine, misao koja se traži na platnu, slobodni potezi četkicom iz kojih nastaju brodske konstrukcije, podsećaju kako na Tarnera u poslednjoj fazi tako i na Milove ribarske mreže.

Milunović vodi dijalog kako sa umetničkom tradicijom iz koje potiče, vezanom za Vizantiju i pravoslavlje, sa osnovama srpskih crkava utisnutim u palube brodova, tako i sa širom evropskom tradicijom, kao u skulpturi „Trg gladijatora”, koja je nastala u Kikindi 2007. godine, čija atmosfera podseća na De Kirikova platna.

Ovo je prva samostalna izložba Milunovića u Parizu nakon više od dvadeset godina. U francuskoj prestonici je poslednji put izlagao na kolektivnoj izložbi 2006. godine, u izložbenom prostoru „Karusel di Luvr”, odmah do slavnog muzeja.

Kao eho njegovog dijaloga sa Tarnerom, u pariskom „Gran paleu” je u toku velika retrospektivna izložba slavnog engleskog slikara, jednog od najvećih majstora pejzaža i morskih prizora.

Ana Otašević