Uz valcer i bele golubove

09. 05. 2010. 22:00

На крају церемоније младенци су, како то протокол налаже, заплесали Фото Д. Ћирков

Jed­no za­jed­nič­ko gro­mo­gla­sno „da” i sve­ča­ni čin ko­lek­tiv­nog ven­ča­nja za­vr­šen je uz be­le go­lu­bo­ve ko­ji su po­le­te­li iz­nad mla­de­na­ca, ku­mo­va, rod­bi­ne, pri­ja­te­lja, Be­o­gra­đa­na…, da na naj­lep­ši na­čin uve­li­ča­ju ovu tra­di­ci­o­nal­nu grad­sku ma­ni­fe­sta­ci­ju. A on­da, na pla­tou is­pred Sta­rog dvo­ra ko­ji je bio pre­ma­li da pri­mi sve po­se­ti­o­ce, ka­ko to već na­la­že pro­to­kol, mla­den­ci su za­ple­sa­li. Pr­vo uz zvu­ke val­ce­ra, po­tom i ko­la…

Mla­de ob­u­če­ne u be­le i bež ha­lji­ne, mla­do­že­nje, ka­ko ko­ji. Ne­ki u cr­nim ode­li­ma, ne­ki u si­vim, bra­on… Uz mno­ge od njih i de­ca. Dr­že ma­mi­ne bi­der­ma­je­re, sme­ška­ju se po­ma­lo zbu­nje­no. Ne­ki su to­li­ko ma­li da ih ma­me dr­že u na­ruč­ju.

U gu­žvi pre­po­zna­je­mo sa­go­vor­ni­ke „Po­li­ti­ke”, sa­da brač­ni par Ur­ba­no­vić. Ines iz Ve­ne­cu­e­le, od pre 13 go­di­na na­sta­nje­na u Bo­ru, si­ja od sre­će. Po­red nje, sa­da i zva­nič­no, muž Bor­ko i tri ćer­ke.

– Ovo je fan­ta­stič­no! Ose­ća se… ose­ća se ri­tam, emo­ci­je… pre­sreć­na sam – ka­že Ines.

Naj­sta­ri­ja ćer­ka Ori­ja­na Na­ta­li na­sme­ja­na do­da­je:

– Sreć­ni smo zbog jed­ne div­ne cr­ne že­ne!

Ko­le­ga fo­to­re­por­ter mo­li Bor­ka Ur­ba­no­vi­ća da po­dig­ne mla­du u na­ruč­je zbog lep­še sli­ke a mla­do­že­nja še­ret­ski, di­žu­ći sa­da su­pru­gu Ines, do­ba­cu­je:

– Uf, a le­đa!

A on­da sa­svim ozbilj­no pri­zna­je da je ce­lo­kup­na or­ga­ni­za­ci­ja – div­na.

– Bi­lo bi le­po ka­da bi i osta­li gra­do­vi u Sr­bi­ji, na­rav­no, sva­ki u skla­du sa svo­jim mo­guć­no­sti­ma, or­ga­ni­zo­va­li ne­što slič­no. Čim do­bi­je­mo ka­se­tu ove, sa­da i na­še, ce­re­mo­ni­je ša­lje­mo je u Ve­ne­cu­e­lu. Da vi­de ka­ko mi to ov­de ra­di­mo – ka­že ne skri­va­ju­ći za­do­volj­stvo.

Brač­nom pa­ru iz Bo­ra pri­dru­žu­je se još je­dan par – Iva­na i Lju­bi­ša Zlat­ko­vić.

Na na­še pi­ta­nje da li su osvo­ji­li ne­ku od na­gra­da, Lju­bi­ša po­ka­zu­je ke­su i ka­že:

– Ha, ha, ki­šo­bran. Za slu­čaj ki­še. Na sre­ću, ni­je nam bio po­tre­ban.

Zlat­ko­vi­ći se sla­žu da je sve bi­lo „fe­no­me­nal­no”.

A on­da, par po par sta­je u ko­lo­nu i la­ga­nim ho­dom kre­ću ka Ska­dar­li­ji. U ko­lo­ni brač­nih pa­ro­va do­sta trud­ni­ca, uz mno­ge trč­ka­ra­ju de­ca.

Ne­gde pred Ska­dar­li­jom za­u­sta­vlja nas je­dan brač­ni par stra­nih tu­ri­sta i pi­ta:

– Šta je ovo? Da li je tač­no da ima sto, dve­sta pa­ro­va?

Na naš po­tvr­dan od­go­vor, go­spo­đa ka­že:

– Div­no. Ali, oni su svi već od­ra­ni­je u bra­ku, zar ne?!

– Ne, da­nas su se ven­ča­li, od­go­va­ra­mo uz ob­ja­šnje­nje da je ovo tra­di­ci­o­nal­na ce­re­mo­ni­ja gra­da Be­o­gra­da ko­ja tra­je već 12 go­di­na. I da je pr­vo ko­lek­tiv­no ven­ča­nje odr­ža­no usred NA­TO bom­bar­do­va­nja.

– Sjaj­no! I to je, si­gur­no, bi­la  div­na sli­ka ko­ja je ob­i­šla svet.

Za to vre­me, mla­den­ci su se već la­ga­no spu­sti­li niz Ska­dar­sku uli­cu…

S. Či­ka­rić