Komunizam i nasilje
U osporavanju komunizma kao istorijskog projekta, kako u celini, tako u Srbiji i Jugoslaviji, ideološku hegemoniju drži liberalna perspektiva. Ona komunističkom „nasilju” suprotstavlja „parlamentarnu demokratiju” kao nekakav izvorni i bezgranični prostor slobode lišen nasilja, u koji komunizam spolja provaljuje da bi uspostavio svoju jednopartijsku „diktaturu”, praćenu najčešće ličnom diktaturom komunističkog vođe. Tako povodom 30 godina od Titove smrti jedan istoričar njegovu vlast naziva „tiranidom” („Politika”, 4. maja 2010) Parlamentarizam se unutar ovakve paradigme apstrahuje od šireg istorijskog kretanja u kome ima svoju genezu i postulira kao jedini legitiman oblik političkog organizovanja.
Na ovu liberalnu kritiku komunizma, marksizam odgovara svojom koncepcijom istorije kao istorije klasnih borbi. On razotkriva socijalno tkivo političkih pojava, u kojem nasilje nije više nekakav specifikum komunizma već istorijska konstanta. Ispostavlja se da je režim parlamentarne demokratije istorijski bio uspostavljen kroz revolucije i prevrate kojima je jedna klasa u usponu, buržoazija, zbacila sa političke vlasti do tada dominantnu klasu, aristokratiju. I ne samo da je ovaj režim nastao na nasilju; on se na nasilju dalje održava. Politička jednakost građana prikriva društvenu nejednakost klasa koja se stvara i održava na osnovi ekonomske eksploatacije. Politički sistem liberalne demokratije prilagođen je tako interesima buržoazije, kao što je monarhija nekada bila prilagođena interesima aristokratije. U njemu ima više stranaka, ali nijedna od njih ne dovodi radikalno u pitanje društvenu osnovu sistema, eksploataciju kao oblik klasnog nasilja kapitalista nad radnicima.
Zato komunizam ne stvara nasilje; on nasilje već zatiče i na njega reaguje. Kako kaže Merlo-Ponti, kada se spustimo sa iluzornog neba liberalnih principa na tlo stvarne istorije, mi više nemamo izbor između nasilja i nenasilja, već samo između postojećeg, zatečenog nasilja koje se sprovodi pod plaštom građanske „jednakosti” i revolucionarnog nasilja koje nastoji da ovo nasilje ukine. Radništvo je kroz teške patnje i tragedije uvidelo da se kapitalisti neće mirnim putem odreći ni dela svoje nepravedne dobiti, da je čak svaka reforma tog sistema bila posledica revolucionarne pretnje. I tako, dok parlamentarizam predstavlja politički izraz ekonomske diktature kapitalističke klase nad radništvom, dotle politička diktatura komunističke partije, pa i njenog vođe, u krajnjoj liniji jeste diktatura radničke klase, što izmiče liberalnoj kritici koja bi da je svede tek na običnu diktaturu jedne partije koja postoji među mnoštvom drugih ili na diktaturu pojedinca.
Istorija Srbije i Jugoslavije pre pobede socijalističke revolucije potvrđuje ovu tezu. U njoj nikada nije uspostavljen čak ni režim parlamentarne demokratije, o kojoj drugi istoričar u „Politici” netačno govori kao o „tradiciji srpske političke kulture”. Naprotiv, sve vreme je na delu bio monarhistički režim, sa znatno većim periodima diktature nego ograničenog parlamentarizma (poslednji „slobodni” izbori u Jugoslaviji održani su još 1927. godine). Pod njegovim okriljem sprovodilo se permanentno klasno nasilje nad radnicima, uključujući nasilje nad sindikatima i Komunističkom partijom. Njenoj trajnoj zabrani, na osnovu Obznane i Zakona o zaštiti države, prethodi iznenađujuće dobar rezultat partije na izborima za Ustavotvornu skupštinu i nasilno slamanje štrajkova železničara i rudara koji su se pobunili zbog vladinog kršenja sporazuma o visini nadnica koji je ona sama potpisala. U Drugom svetskom ratu ovo nasilje postalo je još brutalnije, nemilosrdnim mučenjem i ubijanjem komunista, partizana i njihovih simpatizera. Krajnji bilans antikomunističkih zločina koji su počinile sile i predstavnici starog društva meri se desetinama hiljada ljudskih života.
Međutim, ipak su pobedili komunizam i revolucija. Prvo su svi drugi zabranili komuniste, onda su komunisti zabranili sve druge. Prvo je sprovođeno kontrarevolucionarno nasilje buržoazije nad radnicima, onda je radnička partija sprovela revolucionarno nasilje nad buržoazijom. Kada su mu američki novinari 1952. prebacili nepostojanje višepartijskog sistema, Tito je odgovorio: „Koja je prava i dosledna revolucija u istoriji dobrovoljno dala pobeđenom protivniku oružje natrag u ruke da se bori protiv uspeha revolucije? Nijedna”. Šta je ovde sporno? Lament nad „demokratijom” koju uništava komunističko „nasilje” pokazuje se stoga kao licemeran.
*Fakultet za kulturu i medije, Univerzitet Megatrend