Čuvajte se dinosaurusa

15. 05. 2010. 22:00

Od na­šeg stal­nog do­pi­sni­ka
Va­šing­ton, ma­ja
– Po­sao ko­ji ra­de je­dan je od naj­stre­sni­jih na sve­tu: kad na­sta­ne bi­ti ili ne bi­ti, on­da tre­ba sti­snu­ti i od­lo­ži­ti čak i ne­ke stva­ri ko­je neo­d­lo­žno zah­te­va me­ha­ni­zam or­ga­ni­zma. Ali je za­to i na­dok­na­da ade­kvat­na.

Reč je o mom­ci­ma sa Vol­stri­ta. Lo­šim, ve­o­ma lo­šim mom­ci­ma, ako je su­di­ti po ras­po­lo­že­nju ov­da­šnje jav­no­sti. Mom­ci­ma ko­ji su svo­jim fi­nan­sij­skim akro­ba­ci­ja­ma, bez­ob­zir­nim smi­šlja­njem kom­pli­ko­va­nih i zbog to­ga te­ško ra­zu­mlji­vih ber­zan­skih „de­ri­va­ta” iza­zva­li fi­nan­sij­sku kri­zu u ko­joj se uma­lo ni­je uru­ši­la i ce­la ame­rič­ka eko­no­mi­ja, ali se do­bro za­lju­ljao i osta­tak sve­ta.

Tim mom­ci­ma je iz­gle­da na nos iza­šlo što ih ne­pre­sta­no op­tu­žu­ju za sve ne­vo­lje ko­je Ame­ri­ka ima da­nas, pa su re­ši­li da uz­vra­te. I to ta­ko što su oni­ma sa „Mejnstri­ta” (sve ono što ni­je Vol­strit, re­al­na eko­no­mi­ja i obič­ni ame­rič­ki gra­đa­ni) za­pre­ti­li da će, ako oni bu­du osta­li bez po­sla ta­mo gde sa­da ra­de, uze­ti rad­na me­sta onih ko­ji ih na­pa­da­ju.

Ova pret­nja, ko­ja li­či i na ne­ku vr­stu ob­ja­ve „kla­snog ra­ta” – jed­ne sred­nje kla­se pro­tiv dru­ge – sa­dr­ža­na je u jed­nom mej­lu ko­ji je po­stao „vi­ra­lan” (ši­ri se kao vi­rus), ne sa­mo me­đu ban­ka­ri­ma. Autor je ano­ni­man, ali je sa­dr­žaj vr­lo kon­kre­tan. Ci­ti­ram: „Mi smo Vol­strit. Naš po­sao je da pra­vi­mo no­vac. Bez ob­zi­ra da li su to si­ro­vi­ne, ak­ci­je, ob­ve­zni­ce ili ne­ki hi­po­te­tič­ni ko­mad ne­kog pa­pi­ra, na­ma ni­je va­žno. Mi bi­smo tr­go­va­li i sli­či­ca­ma fud­ba­le­ra ako bi to bi­lo pro­fi­ta­bil­no. Ne se­ćam se da se iko ža­lio kad je tr­ži­šte bi­lo u uspo­nu i kad je sva­či­ji pen­zij­ski fond udvo­stru­ča­van sva­ke tri go­di­ne. Kao i u koc­ka­nju, ne­ma pro­ble­ma sve dok ne iz­gu­bi­te. Ni­sam čuo da je ne­ko išao na te­ra­pi­ju za­to što je u Las Ve­ga­su isu­vi­še do­bio.

Sa­da, ka­da su se stva­ri za...vna­le, upr­kos to­me što je po­čeo iz­ve­stan opo­ra­vak, vla­da i sva­ki pro­seč­ni Džo još tra­že žr­tve­nog jar­ca. Na­šli su ga, na­rav­no, u na­ma.

Sa­mo na­sta­vi­te da nas na­pa­da­te, ali znaj­te da će­te ti­me sa­mo na­ško­di­ti se­bi. Po­go­di­te šta će da se do­go­di kad mi bu­de­mo iz­gu­bi­li po­sao na Vol­stri­tu? Uze­će­mo va­še rad­no me­sto. Jer mi usta­je­mo u pet uju­tru i ra­di­mo do de­set uve­če, pa i vi­še. Mi smo na­vi­kli da ne ide­mo ni u ve-ce kad je fr­ka. Na­ma ne tre­ba sat pa­u­ze za ru­čak, mi ne tra­ži­mo sin­di­kat. Mi ne ide­mo sa 50 go­di­na u pen­zi­ju. Mi je­de­mo ono što ubi­je­mo, a kad je­di­na hra­na ko­ja nam je do­stup­na bu­de ona u va­šem ta­nji­ru, mi će­mo po­je­sti baš to...”

I ta­ko da­lje. Iz ostat­ka tek­sta vi­di se da je pret­nja upu­će­na pre sve­ga pro­sve­tar­skom (uči­telj­skom, na­stav­nič­kom i pro­fe­sor­skom) esna­fu, jer se po­mi­nju nji­ho­vih sa­mo ne­ko­li­ko sa­ti dnev­nog ra­da i go­di­šnji od­mo­ri od po če­ti­ri me­se­ca. A glav­na po­en­ta je na sa­mom kra­ju tek­sta i ona opo­vr­ga­va na­slov mej­la ko­ji gla­si „Ču­vaj­te se di­no­sa­u­ru­sa” – „Mi ni­smo di­no­sa­u­ru­si. Mi smo pa­met­ni­ji i mno­go opa­sni­ji i mi će­mo da pre­ži­vi­mo. Pi­ta­nje je me­đu­tim da li će pre­ži­ve­ti i ona vr­sta ko­ju Oba­ma i kom­pa­ni­ja pre­tva­ra­ju u deo na­šeg lan­ca is­hra­ne – pro­seč­ni Džo”.

Ova po­ru­ka je, slu­čaj­nom ili na­mer­nom po­du­dar­no­šću, pu­bli­ci­tet do­bi­la ne­ka­ko u isto vre­me ka­da je gra­do­na­čel­nik Nju­jor­ka Majkl Blum­berg ob­ja­vio da će bez po­sla, u okvi­ru me­ra bu­džet­ske šted­nje, osta­ti 6.700 „pro­sve­ta­ra”.

To, na­rav­no ni­je bi­la osve­ta Vol­stri­ta, ali je la­ko za­mi­sli­ti ka­ko se ose­ća­ju ot­pu­šte­ni, ka­da no­vi­ne go­to­vo sva­ki dan pi­šu da se fi­nan­sij­ska in­du­stri­ja, ko­ja je pr­va ušla u kri­zu, ali iz nje pr­va i iza­šla, vra­ti­la svo­jim sta­rim na­vi­ka­ma, a pre sve­ga svo­jim vi­so­kim bo­nu­si­ma i kad se iz­no­se no­va ot­kri­ća o to­me ka­ko su u po­hle­pi za pro­fi­tom ban­ka­ri iz­gu­bi­li sva­ki etič­ki kom­pas, pa su jed­ne kli­jen­te va­ra­li da bi za­ra­du na­me­sti­li dru­gi­ma.

Spor­no je na­rav­no da li su bo­nu­si za­slu­že­ni, ali ne­ma di­le­ma da su ban­ka­ri kva­li­fi­ko­va­ni za ono što ra­de. Fi­nan­sij­ske ope­ra­ci­je na Vol­stri­tu su do­gu­ra­le do ne­če­ga što mo­že da se po­re­di sa mo­der­nom na­u­kom (ni­je baš jed­no­stav­no od ni­če­ga stal­no pra­vi­ti ne­što), a u ber­zan­skim ku­ća­ma i in­ve­sti­ci­o­nim ban­ka­ma ra­de i pra­vi na­uč­ni­ci.

Jed­no is­tra­ži­va­nje oba­vlje­no na Či­ka­go uni­ver­zi­te­tu po­ka­za­lo je da kao ni­kad do­sad po­sao na Vol­stri­tu do­bi­ja­ju di­plom­ci sa Har­var­da i dru­gih elit­nih uni­ver­zi­te­ta. Čak 15 od­sto onih ko­ji su di­plo­mi­ra­li to­kom de­ve­de­se­tih da­nas je na po­slo­vi­ma u ame­rič­koj fi­nan­sij­skoj in­du­stri­ji. Raz­log je jed­no­sta­van: pla­te su ta­mo čak tri pu­ta ve­će ne­go u dru­gim sek­to­ri­ma. Po­sao ina­če ta­mo ne do­bi­ja­ju sa­mo spo­sob­ni eko­no­mi­sti, već su naj­tra­že­ni­ji – na­da­re­ni ma­te­ma­ti­ča­ri. I to oni sa ti­tu­la­ma dok­to­ra na­u­ka.

Ka­ko je još u ja­nu­a­ru 2008, u „Vol­strit džor­na­lu” na­pi­sao Dej­vid Vej­zel, po­ka­za­lo se da su fi­nan­sij­ske ino­va­ci­je i ban­kar­ski ma­ri­fe­tlu­ci ne­što slič­no ce­pa­nju ato­ma. Kraj­nji re­zul­tat za­vi­si u ka­kve svr­he se ta teh­no­lo­gi­ja ko­ri­sti: mo­že da se do­bi­je ili či­sta stru­ja, ili (fi­nan­sij­ski) ra­zo­ri pla­ne­ta.