Nespokojno prizemljenje
„Pritegnite pojaseve, prinudno slećemo”. Ovakve zapovesti, koje niko ne voli da čuje ni od umiljatih stjuardesa, sada učestalo emituju smrknuti političari.
Poručuju da svima sleduje nespokojno prizemljenje jer „više ne možemo da živimo iznad svojih mogućnosti”. Ali kako da ispunimo taj nalog – pitaju se mnogi koji sebe vide uzdignutim jedino „iznad ambisa”.
Vanredna poniranja ponajviše bodu oči u Evropi, koju kao da stiže najteža kletva – „dabogda imao pa nemao”. Kontinent koji je najdalje odmakao u izgradnji „poretka blagostanja”, sada „ulazi u eru stezanja kaiša” – nalaz je „Fajnenšel tajmsa”, uz konstataciju da je Grčka samo epicentar odakle se potresi šire i na druge.
Uzdrmavanje se naročito oseća, dodaje se, u zemljama koje su u međuvremenu izašle iz siromaštva i nekoliko decenija beležile privredni rast. Nižu se, tim povodima, priče koje podstiču na nerešivosti, bar ne na dosadašnji način.
Ne možemo da mislimo kao Kubanci a da živimo kao Amerikanci – sugeriše španski ekonomista Lorenso Bernaldo de Kiros. Dok se njegovi zemljaci spremaju za velike proteste protiv stabilizacionih mera koje jedan od sindikalnih lidera osuđuje kao „besmisleno žrtvovanje” položaja masa.
Iz Amerike, istovremeno, stižu komentari koji kao da evropska posrtanja uzimaju kao razlog za rast tamošnjeg samopouzdanja, iako je iz preterivanja u njemu, dobrim delom proistekao globalni finansijski lom. „Volstrit žornal” čak reinterpretira legendu o Faustovoj prodaji duše đavolu da bi sugerisao kako je – đavo došao sada da od Evrope naplati što joj je „ispunio želju” da „po bilo koju cenu” ojača socijalnu sigurnost i uravnoteži raspodelu dohotka.
Sudbina prispeva i u obliku geografije – ocenio je nedavno u „Njujork tajmsu” globalista Robert Kaplan. Po njemu nije slučajno to što su glavni problemi evrozone nastali na jugu. Ukratko, sugeriše, da je Mediteran kao kolevka i atinske demokratije i rimske republike, kasnije zaostao za progresom severa, pa da se nešto od te seobe značaja ispoljilo i pri raspadu Jugoslavije na čijim su se prostorima „prosperitetnijim pokazali” delovi koji su bili pod uticajem Austrougarske nego oni koji su bili pod većim uplivom Turske.
Podela na sever i jug Evrope nije pouzdana osnova za dalekosežna zaključivanja – konstatuje „Fajnenšel tajms”. Masovni protesti prete i Francuskoj, ukazuje, a Irska i Britanija su prednjačile u postupcima koji su potom proizveli hipotekarni i kreditni košmar u SAD pa širom planete.
Ono što neki vide kao raslojavanja, drugi vide kao objedinjavanja. „Bez hladnoratovskih geopolitičkih podsticaja na jedinstvo Evrope, Evropska unija sada postaje, u suštini, projekat koji predvodi Nemačka – smatra Stratfor, „kompanija za globalna obaveštajna istraživanja” sa sedištem u Teksasu. A taj projekat, nastavlja, uključuje različita kretanja kao što su „oživljavanje Rusije u centralnoj i istočnoj Evropi, rastuće NATO tenzije, američke kontramere pomenutom ruskom oživljavanju od koga se strepi u centralnoj Evropi, uviđanje Pariza da nije više jednak s Berlinom, i pojačane demografske i dužničke probleme Evrope”… I sluti da bi Amerikanci najzad mogli da ostvare želju da telefonom nazovu Evropu – „kad okrenu pozivni broj Nemačke”.
Stvari se vide i drugačije. „Evro je paradoksalan jer mu kao političkom projektu nedostaje politička podrška” – precizirao je hamburški „Špigl”. EU, dodaje, „nema ni zajednički medij, ni jedinstveni način komunikacije, ni istinsku demokratiju na opštem nivou... dok su članice, uključujući Nemačku, poslednjih godina sve angažovanije u pravcu ostvarivanja nacionalnih interesa”…
Evropa gubi značaj visoko rangirane sile – tvrdi Ričard Has, predsednik dvopartijskog i uticajnog njujorškog Saveta za međunarodne odnose. Na takav sud ga navodi i podatak da je „malo ko u njoj voljan da izdvoji dva procenta bruto nacionalnog dohotka za vojsku” i da joj „nedostaje jedinstvo koje bi se ispoljilo, na primer, samo jednim predstavnikom (sada Francuska i Britanija) u Savetu bezbednosti UN”. Uloga NATO se stoga relativizuje, pa će Amerika „pribeći užim koalicijama u suočavanju sa specifičnim izazovima”.
Kao da polemiše s takvim poimanjima, bivši portugalski predsednik i premijer Mario Soareš u španskom „El paisu” ističe da su „humanizam i dijalog, a nikako brutalna sila, najpodesnije oružje za borbu protiv terorizma”. I – da je neophodno da se uspostavi opšta „kultura mira”.
Različiti akcenti Hasa i Soareša bi mogli da potkrepe tezu – „Amerikanci sa Marsa a Evropljani sa Venere”. Preporučljiva svakojaka prizemljenja utoliko izgledaju još komplikovanija…