Nespokojno prizemljenje

15. 05. 2010. 22:00

„Pri­teg­ni­te po­ja­se­ve, pri­nud­no sle­će­mo”. Ova­kve za­po­ve­sti, ko­je ni­ko ne vo­li da ču­je ni od umi­lja­tih stju­ar­de­sa, sa­da uče­sta­lo emi­tu­ju smrk­nu­ti po­li­ti­ča­ri.

Po­ru­ču­ju da svi­ma sle­du­je ne­spo­koj­no pri­ze­mlje­nje jer „vi­še ne mo­že­mo da ži­vi­mo iz­nad svo­jih mo­guć­no­sti”. Ali ka­ko da is­pu­ni­mo taj na­log – pi­ta­ju se mno­gi ko­ji se­be vi­de uz­dig­nu­tim je­di­no „iz­nad am­bi­sa”.

Van­red­na po­ni­ra­nja po­naj­vi­še bo­du oči u Evro­pi, ko­ju kao da sti­že naj­te­ža kle­tva – „da­bog­da imao pa ne­mao”. Kon­ti­nent ko­ji je naj­da­lje od­ma­kao u iz­grad­nji „po­ret­ka bla­go­sta­nja”, sa­da „ula­zi u eru ste­za­nja ka­i­ša” – na­laz je „Faj­nen­šel taj­msa”, uz kon­sta­ta­ci­ju da je Grč­ka sa­mo epi­cen­tar oda­kle se po­tre­si ši­re i na dru­ge.

Uz­dr­ma­va­nje se na­ro­či­to ose­ća, do­da­je se, u ze­mlja­ma ko­je su u me­đu­vre­me­nu iza­šle iz si­ro­ma­štva i ne­ko­li­ko de­ce­ni­ja be­le­ži­le pri­vred­ni rast. Ni­žu se, tim po­vo­di­ma, pri­če ko­je pod­sti­ču na ne­re­ši­vo­sti, bar ne na do­sa­da­šnji na­čin.

Ne mo­že­mo da mi­sli­mo kao Ku­ban­ci a da ži­vi­mo kao Ame­ri­kan­ci – su­ge­ri­še špan­ski eko­no­mi­sta Lo­ren­so Ber­nal­do de Ki­ros. Dok se nje­go­vi ze­mlja­ci spre­ma­ju za ve­li­ke pro­te­ste pro­tiv sta­bi­li­za­ci­o­nih me­ra ko­je je­dan od sin­di­kal­nih li­de­ra osu­đu­je kao „be­smi­sle­no žr­tvo­va­nje” po­lo­ža­ja ma­sa.

Iz Ame­ri­ke, isto­vre­me­no, sti­žu ko­men­ta­ri ko­ji kao da evrop­ska po­sr­ta­nja uzi­ma­ju kao raz­log za rast ta­mo­šnjeg sa­mo­po­u­zda­nja, iako je iz pre­te­ri­va­nja u nje­mu, do­brim de­lom pro­is­te­kao glo­bal­ni fi­nan­sij­ski lom. „Vol­strit žor­nal” čak re­in­ter­pre­ti­ra le­gen­du o Fa­u­sto­voj pro­da­ji du­še đa­vo­lu da bi su­ge­ri­sao ka­ko je – đa­vo do­šao sa­da da od Evro­pe na­pla­ti što joj je „is­pu­nio že­lju” da „po bi­lo ko­ju ce­nu” oja­ča so­ci­jal­nu si­gur­nost i urav­no­te­ži ras­po­de­lu do­hot­ka.

Sud­bi­na pri­spe­va i u ob­li­ku ge­o­gra­fi­je – oce­nio je ne­dav­no u „Nju­jork taj­msu” glo­ba­li­sta Ro­bert Ka­plan. Po nje­mu ni­je slu­čaj­no to što su glav­ni pro­ble­mi evro­zo­ne na­sta­li na ju­gu. Ukrat­ko, su­ge­ri­še, da je Me­di­te­ran kao ko­lev­ka i atin­ske de­mo­kra­ti­je i rim­ske re­pu­bli­ke, ka­sni­je za­o­stao za pro­gre­som se­ve­ra, pa da se ne­što od te se­o­be zna­ča­ja is­po­lji­lo i pri ras­pa­du Ju­go­sla­vi­je na či­jim su se pro­sto­ri­ma „pro­spe­ri­tet­ni­jim po­ka­za­li” de­lo­vi ko­ji su bi­li pod uti­ca­jem Austro­u­gar­ske ne­go oni ko­ji su bi­li pod ve­ćim upli­vom Tur­ske.

Po­de­la na se­ver i jug Evro­pe ni­je po­u­zda­na osno­va za da­le­ko­se­žna za­klju­či­va­nja – kon­sta­tu­je „Faj­nen­šel tajms”. Ma­sov­ni pro­te­sti pre­te i Fran­cu­skoj, uka­zu­je, a Ir­ska i Bri­ta­ni­ja su pred­nja­či­le u po­stup­ci­ma ko­ji su po­tom pro­iz­ve­li hi­po­te­kar­ni i kre­dit­ni ko­šmar u SAD pa ši­rom pla­ne­te.

Ono što ne­ki vi­de kao ra­slo­ja­va­nja, dru­gi vi­de kao ob­je­di­nja­va­nja. „Bez hlad­no­ra­tov­skih ge­o­po­li­tič­kih pod­sti­ca­ja na je­din­stvo Evro­pe, Evrop­ska uni­ja sa­da po­sta­je, u su­šti­ni, pro­je­kat ko­ji pred­vo­di Ne­mač­ka – sma­tra Strat­for, „kom­pa­ni­ja za glo­bal­na oba­ve­štaj­na is­tra­ži­va­nja” sa se­di­štem u Tek­sa­su. A taj pro­je­kat, na­sta­vlja, uklju­ču­je raz­li­či­ta kre­ta­nja kao što su „oži­vlja­va­nje Ru­si­je u cen­tral­noj i is­toč­noj Evro­pi, ras­tu­će NA­TO ten­zi­je, ame­rič­ke kon­tra­me­re po­me­nu­tom ru­skom oži­vlja­va­nju od ko­ga se stre­pi u cen­tral­noj Evro­pi, uvi­đa­nje Pa­ri­za da ni­je vi­še jed­nak s Ber­li­nom, i po­ja­ča­ne de­mo­graf­ske i du­žnič­ke pro­ble­me Evro­pe”… I slu­ti da bi Ame­ri­kan­ci naj­zad mo­gli da ostva­re že­lju da te­le­fo­nom na­zo­vu Evro­pu – „kad okre­nu po­ziv­ni broj Ne­mač­ke”.    

Stva­ri se vi­de i dru­ga­či­je. „Evro je pa­ra­dok­sa­lan jer mu kao po­li­tič­kom pro­jek­tu ne­do­sta­je po­li­tič­ka po­dr­ška” – pre­ci­zi­rao je ham­bur­ški „Špigl”. EU, do­da­je, „ne­ma ni za­jed­nič­ki me­dij, ni je­din­stve­ni na­čin ko­mu­ni­ka­ci­je, ni istin­sku de­mo­kra­ti­ju na op­štem ni­vou... dok su čla­ni­ce, uklju­ču­ju­ći Ne­mač­ku, po­sled­njih go­di­na sve an­ga­žo­va­ni­je u prav­cu ostva­ri­va­nja na­ci­o­nal­nih in­te­re­sa”…

Evro­pa gu­bi zna­čaj vi­so­ko ran­gi­ra­ne si­le – tvr­di Ri­čard Has, pred­sed­nik dvo­par­tij­skog i uti­caj­nog nju­jor­škog Sa­ve­ta za me­đu­na­rod­ne od­no­se. Na ta­kav sud ga na­vo­di i po­da­tak da je „ma­lo ko u njoj vo­ljan da iz­dvo­ji dva pro­cen­ta bru­to na­ci­o­nal­nog do­hot­ka za voj­sku” i da joj „ne­do­sta­je je­din­stvo ko­je bi se is­po­lji­lo, na pri­mer, sa­mo jed­nim pred­stav­ni­kom (sa­da Fran­cu­ska i Bri­ta­ni­ja) u Sa­ve­tu bez­bed­no­sti UN”. Ulo­ga NA­TO se sto­ga re­la­ti­vi­zu­je, pa će Ame­ri­ka „pri­be­ći užim ko­a­li­ci­ja­ma u su­o­ča­va­nju sa spe­ci­fič­nim iza­zo­vi­ma”.

Kao da po­le­mi­še s ta­kvim po­i­ma­nji­ma, biv­ši por­tu­gal­ski pred­sed­nik i pre­mi­jer Ma­rio So­a­reš u špan­skom „El pa­i­su” is­ti­če da su „hu­ma­ni­zam i di­ja­log, a ni­ka­ko bru­tal­na si­la, naj­po­de­sni­je oruž­je za bor­bu pro­tiv te­ro­ri­zma”. I – da je neo­p­hod­no da se us­po­sta­vi op­šta „kul­tu­ra mi­ra”.

Raz­li­či­ti ak­cen­ti Ha­sa i So­a­re­ša bi mo­gli da pot­kre­pe te­zu – „Ame­ri­kan­ci sa Mar­sa a Evro­plja­ni sa Ve­ne­re”. Pre­po­ruč­lji­va sva­ko­ja­ka pri­ze­mlje­nja uto­li­ko iz­gle­da­ju još kom­pli­ko­va­ni­ja…