Pekar, lekar, apotekar

16. 05. 2010. 22:00

Go­di­na­ma od­re­đe­ne pro­fe­si­je na­sto­je da bu­du ade­kvat­ni­je za­šti­će­ne. Ne­dav­nim mo­di­fi­ka­ci­ja­ma Kri­vič­nog za­ko­ni­ka de­fi­ni­sa­ni su po­slo­vi od jav­nog zna­ča­ja u ko­je spa­da oba­vlja­nje pro­fe­si­je ili du­žno­sti ko­ja ima po­ve­ća­ni ri­zik za bez­bed­nost oso­be ko­ja ga oba­vlja, a od­no­si se na za­ni­ma­nja ko­ja su od zna­ča­ja za jav­no in­for­mi­sa­nje, zdra­vlje lju­di, obra­zo­va­nje, jav­ni pre­voz, prav­nu i struč­nu po­moć pred sud­skim i dru­gim dr­žav­nim or­ga­ni­ma. Po­tom je u po­je­di­nim in­kri­mi­na­ci­ja­ma pro­pi­sa­no stro­že ka­žnja­va­nje ka­da se kri­vič­no de­lo uči­ni na šte­tu oso­be ko­ja oba­vlja ta­kav po­sao.

Ovom ši­ro­kom for­mu­la­ci­jom se ve­li­ki broj oso­ba mo­že svr­sta­ti u tu ka­te­go­ri­ju. To mo­gu bi­ti no­vi­na­ri ko­ji su u funk­ci­ji jav­nog in­for­mi­sa­nja, uči­te­lji i pro­fe­so­ri, ko­ji vr­še obra­zov­nu funk­ci­ju, le­ka­ri i dru­gi zdrav­stve­ni rad­ni­ci ko­ji bri­nu o zdra­vlju gra­đa­na, vo­za­či, kon­duk­te­ri i dru­gi rad­ni­ci grad­skog pre­vo­za, tak­si­sti. Mo­žda bi se ši­rim tu­ma­če­njem tu mo­gli svr­sta­ti i pe­ka­ri, kao i osta­li rad­ni­ci u pre­hram­be­noj in­du­stri­ji, jer „zdra­vlje ula­zi na usta”, a za­što bi pot­ce­nji­va­li bri­gu o is­hra­ni. Po­sta­vlja se i pi­ta­nje šta je sa ze­mljo­rad­ni­ci­ma, jer od nji­ho­vog ži­ta vred­ni pe­ka­ri pe­ku hleb i pra­ve osta­le đa­ko­ni­je. Ka­da već raz­mi­šlja­mo o hra­ni, ne­ko bi se mo­gao za­pi­ta­ti da li je red da se ka­sa­pi­ma us­kra­ti pra­vo da bu­du sma­tra­ni oso­ba­ma ko­je oba­vlja­ju po­slo­ve od jav­nog zna­ča­ja. Ni­je tu kraj. Zar da se za­bo­ra­ve či­sta­či uli­ca i osta­li rad­ni­ci ko­ji bri­nu o jav­noj hi­gi­je­ni, a hi­gi­je­na je po­la zdra­vlja. Ni­je li od jav­nog zna­ča­ja i pi­ta­nje či­sto­će na­ših uli­ca i ured­nost trav­nja­ka u par­ko­vi­ma, a zar je mo­gu­će ov­de ne svr­sta­ti i mar­lji­ve dr­vo­se­če ko­je su ne­dav­no sa ta­ko pu­no en­tu­zi­ja­zma cen­tar Be­o­gra­da oslo­bo­di­le oma­to­re­lih pla­ta­na.

Da ne na­bra­ja­mo vi­še, jer ova­kvom na­bra­ja­nju, za­i­sta ne­ma kra­ja. Či­ni se da naj­ma­nje po­lo­vi­na gra­đa­na Sr­bi­je oba­vlja te fa­mo­zne po­slo­ve od jav­nog zna­ča­ja ili bar se­be ta­ko do­ži­vlja­va. Ka­da se su­vi­še ve­li­kom bro­ju lju­di pru­ži po­ja­ča­na kri­vič­no­prav­na za­šti­ta, to on­da ta­kvu za­šti­tu po­pri­lič­no obe­smi­šlja­va, jer sta­ro je pra­vi­lo da ka­da se šti­ti sve on­da se, po pra­vi­lu, ne šti­ti ni­šta.

Ne­ke pro­fe­si­je go­di­na­ma se bo­re da do­bi­ju sta­tus slu­žbe­nog li­ca, a če­sto se po­i­sto­ve­ću­je ka­te­go­ri­ja „li­ca ko­ja vr­še po­slo­ve od jav­nog zna­ča­ja” sa slu­žbe­nim li­ci­ma. Na­da­ju se lju­di da bi ih sta­tus slu­žbe­nog li­ca mo­gao do­dat­no za­šti­ti­ti, ali to ni­je ta­ko. Ne sa­mo da ne­ma ure­đe­ne dr­ža­ve ko­ja, na pri­mer, no­vi­na­ri­ma, tak­si­sti­ma ili le­ka­ri­ma da­je ta­kav sta­tus, već bi se to, ka­da bi se za­i­sta i ostva­ri­lo, ve­ro­vat­no „lu­pi­lo o gla­vu” tih „no­vo­pe­če­nih” slu­žbe­nih li­ca. Jer či­tav niz kri­vič­nih de­la, po­put jed­ne ce­lo­kup­ne gla­ve Kri­vič­nog za­ko­ni­ka, mo­gu is­klju­či­vo iz­vr­ši­ti slu­žbe­na li­ca, pa bi sti­ca­njem ta­kvog sta­tu­sa, „no­vo­kom­po­no­va­na” slu­žbe­na li­ca ri­zi­ko­va­la da u ne­kim si­tu­a­ci­ja­ma uđu u kri­mi­nal­nu zo­nu.

Sva­ka­ko je po­treb­no do­dat­no za­šti­ti­ti sve one ko­ji su iz bi­lo kog raz­lo­ga po­seb­no ugro­že­ni, ali se to ne po­sti­že svr­sta­va­njem tih oso­ba u slu­žbe­na li­ca, ni­ti u ne­ja­snu ka­te­go­ri­ju li­ca ko­ja vr­še po­slo­ve od jav­nog zna­ča­ja. Sa­da po­sto­ji po­se­ban ob­lik te­škog ubi­stva, ka­da se ži­vo­ta li­ši li­ce ko­je vr­ši po­slo­ve od jav­nog zna­ča­ja, ali se ti­me ni­šta po­seb­no ni­je po­sti­glo, jer se na pri­mer ni­ka­da ne li­ša­va ži­vo­ta ne­ki no­vi­nar, bez ob­zi­ra na to ko­li­ko imao „oštro pe­ro” ili „otro­van je­zik”, te bio an­ga­žo­van u ot­kri­va­nju zlo­u­po­tre­ba i slič­no, baš za­to i sa­mo za­to što je no­vi­nar, već no­vi­nar mo­že stra­da­ti iz osve­te zbog svog iz­ve­šta­va­nja, a ubi­stvo iz osve­te je od­u­vek, pa i pre ne­dav­nih ino­va­ci­ja bi­lo te­ško ubi­stvo.

Zar je mo­gu­će za­mi­sli­ti da bi ne­ko mo­gao li­ši­ti ži­vo­ta tak­si­stu, baš za­to što je tak­si­sta? Mo­žda ne­ki umo­bol­nik, ali bi se ta­da ra­di­lo o ne­u­ra­čun­lji­voj oso­bi, a to se re­ša­va po dru­gim pra­vi­li­ma. Tak­si­sti stra­da­ju iz istih raz­lo­ga kao i osta­le „obič­ne” žr­tve kri­vič­nih de­la, a nji­ho­va pro­fe­si­ja ih do­dat­no iz­la­že po­ja­ča­nom ri­zi­ku u od­no­su ko­ri­sto­lju­bi­ve zlo­či­ne. Me­đu­tim, ubi­stvo iz ko­ri­sto­lju­blja od­u­vek je bi­lo i uvek će bi­ti te­ško ubi­stvo, pa sto­ga, ni tak­si­sti ni­su pro­fi­ti­ra­li ti­me što se mo­gu sma­tra­ti oso­ba­ma ko­je oba­vlja­ju po­slo­ve od jav­nog zna­ča­ja.

Da­kle, no­vi­na­ri, le­ka­ri, pro­fe­so­ri, tak­si­sti, itd., ni­su do­bi­li sta­tus slu­žbe­nog li­ca, ni­ti je to mo­gu­će, a ti­me što se mo­gu tre­ti­ra­ti kao li­ca ko­ja vr­še po­slo­ve od jav­nog zna­ča­ja, su­štin­ski ni­su po­ja­ča­no kri­vič­no­prav­no za­šti­će­ni. Ta za­kon­ska for­mu­la­ci­ja mo­žda ne­ko­me le­po zvu­či, ali ne ko­ri­sti pu­no.

Pro­fe­sor Prav­nog fa­kul­te­ta u Be­o­gra­du