Pekar, lekar, apotekar
Godinama određene profesije nastoje da budu adekvatnije zaštićene. Nedavnim modifikacijama Krivičnog zakonika definisani su poslovi od javnog značaja u koje spada obavljanje profesije ili dužnosti koja ima povećani rizik za bezbednost osobe koja ga obavlja, a odnosi se na zanimanja koja su od značaja za javno informisanje, zdravlje ljudi, obrazovanje, javni prevoz, pravnu i stručnu pomoć pred sudskim i drugim državnim organima. Potom je u pojedinim inkriminacijama propisano strože kažnjavanje kada se krivično delo učini na štetu osobe koja obavlja takav posao.
Ovom širokom formulacijom se veliki broj osoba može svrstati u tu kategoriju. To mogu biti novinari koji su u funkciji javnog informisanja, učitelji i profesori, koji vrše obrazovnu funkciju, lekari i drugi zdravstveni radnici koji brinu o zdravlju građana, vozači, kondukteri i drugi radnici gradskog prevoza, taksisti. Možda bi se širim tumačenjem tu mogli svrstati i pekari, kao i ostali radnici u prehrambenoj industriji, jer „zdravlje ulazi na usta”, a zašto bi potcenjivali brigu o ishrani. Postavlja se i pitanje šta je sa zemljoradnicima, jer od njihovog žita vredni pekari peku hleb i prave ostale đakonije. Kada već razmišljamo o hrani, neko bi se mogao zapitati da li je red da se kasapima uskrati pravo da budu smatrani osobama koje obavljaju poslove od javnog značaja. Nije tu kraj. Zar da se zaborave čistači ulica i ostali radnici koji brinu o javnoj higijeni, a higijena je pola zdravlja. Nije li od javnog značaja i pitanje čistoće naših ulica i urednost travnjaka u parkovima, a zar je moguće ovde ne svrstati i marljive drvoseče koje su nedavno sa tako puno entuzijazma centar Beograda oslobodile omatorelih platana.
Da ne nabrajamo više, jer ovakvom nabrajanju, zaista nema kraja. Čini se da najmanje polovina građana Srbije obavlja te famozne poslove od javnog značaja ili bar sebe tako doživljava. Kada se suviše velikom broju ljudi pruži pojačana krivičnopravna zaštita, to onda takvu zaštitu poprilično obesmišljava, jer staro je pravilo da kada se štiti sve onda se, po pravilu, ne štiti ništa.
Neke profesije godinama se bore da dobiju status službenog lica, a često se poistovećuje kategorija „lica koja vrše poslove od javnog značaja” sa službenim licima. Nadaju se ljudi da bi ih status službenog lica mogao dodatno zaštititi, ali to nije tako. Ne samo da nema uređene države koja, na primer, novinarima, taksistima ili lekarima daje takav status, već bi se to, kada bi se zaista i ostvarilo, verovatno „lupilo o glavu” tih „novopečenih” službenih lica. Jer čitav niz krivičnih dela, poput jedne celokupne glave Krivičnog zakonika, mogu isključivo izvršiti službena lica, pa bi sticanjem takvog statusa, „novokomponovana” službena lica rizikovala da u nekim situacijama uđu u kriminalnu zonu.
Svakako je potrebno dodatno zaštititi sve one koji su iz bilo kog razloga posebno ugroženi, ali se to ne postiže svrstavanjem tih osoba u službena lica, niti u nejasnu kategoriju lica koja vrše poslove od javnog značaja. Sada postoji poseban oblik teškog ubistva, kada se života liši lice koje vrši poslove od javnog značaja, ali se time ništa posebno nije postiglo, jer se na primer nikada ne lišava života neki novinar, bez obzira na to koliko imao „oštro pero” ili „otrovan jezik”, te bio angažovan u otkrivanju zloupotreba i slično, baš zato i samo zato što je novinar, već novinar može stradati iz osvete zbog svog izveštavanja, a ubistvo iz osvete je oduvek, pa i pre nedavnih inovacija bilo teško ubistvo.
Zar je moguće zamisliti da bi neko mogao lišiti života taksistu, baš zato što je taksista? Možda neki umobolnik, ali bi se tada radilo o neuračunljivoj osobi, a to se rešava po drugim pravilima. Taksisti stradaju iz istih razloga kao i ostale „obične” žrtve krivičnih dela, a njihova profesija ih dodatno izlaže pojačanom riziku u odnosu koristoljubive zločine. Međutim, ubistvo iz koristoljublja oduvek je bilo i uvek će biti teško ubistvo, pa stoga, ni taksisti nisu profitirali time što se mogu smatrati osobama koje obavljaju poslove od javnog značaja.
Dakle, novinari, lekari, profesori, taksisti, itd., nisu dobili status službenog lica, niti je to moguće, a time što se mogu tretirati kao lica koja vrše poslove od javnog značaja, suštinski nisu pojačano krivičnopravno zaštićeni. Ta zakonska formulacija možda nekome lepo zvuči, ali ne koristi puno.
Profesor Pravnog fakulteta u Beogradu