O hirurzima i obućarima

21. 05. 2010. 22:00

Борка Божовић у атељеу Дада Ђурића (фото приватна архива)

Najpre sam mislila da ne odgovaram na tekst objavljen u prošlom subotnjem Kulturnom dodatku („Dado je ipak izlagao u Beogradu“, Politika, 15.maj), u vezi sa retrospektivom crteža Miodraga Dada Đurića u Galeriji HAOS, i to iz više razloga. Ne bih da dajem na značaju onima koji su svojim delanjem dali doprinos neregularnom tržištu umetninama, a ne izložbenoj delatnosti ili promociji umetnosti i umetnika. Svi u našem prestonom gradu znaju dobro „doprinose“ pomenute galerije kao i naravno delatnost Galerije HAOS u proteklih petnaest godina.

Nije lako biti galerista, naročito ne uspešan, a oni se danas, vidim, dele na izlagače i art dilere. Više je ovih drugih iz najrazličitijih zanimanja od samih istoričara umetnosti, ali to ne znači da mogu da spočitavaju kako im se prohte i bez posledica. Moram da branim struku i reći ću: nije isto da li vas operiše obućar ili kvalifikovani hirurg. Možete da pravite razne izložbe, možda i ne morate za to biti edukovani, mada sumnjam, ali ostaju zapisane i zapamćene samo one koje daju neki uvid, znače neku promenu rukopisa, imaju neki osmišljen koncept itd. Izložba radova na papiru (crteža, skicen-blokova, kolaža, gravira) tek otvorena u Galeriji HAOS, druga je retrospektiva ovog fascinantnog umetnika kad je o crtežu reč (prva je bila u Kabinetu grafike u Boburu 1981), a prva je izložba, verovatno na žalost mnogih poput potpisane Verice, koja upisuje Beograd na biografsku mapu Dada Đurića.

Nije to dakle, nezadovoljna i pogođena gospodo, moja želja da budem prva, već je to činjenica i pitam se zašto do sada niko nije napravio, ne sličnu, nego deset drugačijih i još boljih izložbi. Umesto da pozdravite poduhvat vi, rekla bih, tražite dlaku u jajetu.

Brojna publika koja posećuje Galeriju HAOS ovih dana i čita preciznu biografiju uglednog umetnika Miodraga Dada Đurića (koju je sačinila njegova kćerka Janica Đurić i koja je jedina zvanična biografija na umetnikovom sajtu – www.dado.fr) nikako da pronađe Beograd u toj impozantnoj biografiji na panou galerije i u karijeri velikog umetnika.

Zamoljena sam od te publike da napišem ovaj odgovor i ja ga počinjem pitanjem: Zašto Dado nije uvrstio izložbu u galeriji dotične gospođe ili onu u Salonu MSU u Beogradu za koju je gospođa pozajmila radove ili neke druge izložbe upriličene van Beograda - u svoj biografski podatak?

Neka se zapitaju čitaoci, ali i dotična dama. Ja sam precizno stavila u tekstu, bez namere da bilo koga preskočim ili ne uvažim, ono što mi je umetnik rekao i što je njegova kćerka zvanično i meni lično napisala. Bilo je, dakle, izložbi – u Beogradu i van njega - bez ikakvog koncepta, bez tematske odrednice ili nekog drugog kvalifikativa, izložbi koje su bile uglavnom ponuda merkantilnog karaktera. Umetnik ih je takvima smatrao. Upravo ono što stoji u tekstu kataloga i objavljenog intervjua. Neka čitaoci procene ko pravi promociju ispred materijalne istine.
Ako neko misli da je Galeriji HAOS potrebno da „iskoristi makar obrise te veličine“, kako je u tekstu navedeno, onda je zbilja u zabludi.

Dado jeste nama učinio čast svojom podrškom i saglasjem za koncept izložbe, pozajmicom svojih radova, ali, dodajmo i to – on je respektovao sve što je galerija radila u proteklih 150 izložbi i iz tih razloga je i pristao. Svakodnevno dobijamo mnoge komplimente za obavljeni posao. Zahvalnost što smo izvukli na svetlo dana njegove crteže. Pokazalo se da je Dadov opus nedovoljno poznat, i to i dalje tvrdim. Ništa od najboljih dela nije viđeno ni izlagano u Beogradu. Treba napraviti jednu veliku slikarsku retrospektivu. Treba prikazati skulpture, bibliofilska izdanja knjiga, keramike, instalacije, brojna druga dela.

Tokom pravljenja ove izložbe, kao što to uvek biva kad su u pitanju veliki umetnici, otkrili smo desetak falsifikata i o tome pripremamo jedan tekst i konferenciju za štampu. Dakle, neophodno je raditi ozbiljno, istraživati i postavljati stvari na svoje mesto. To je pre svega posao istoričara umetnosti. Trgovci umetninama ili art-dileri, kako se danas češće zovu, imaju lakši ali ne manje odgovoran posao.

Završavam ovaj tekst s ubeđenjem da galerija potpisane gospođe nije podržana iz nekih drugih razloga, njoj i mnogim drugima znanih, koje ja ne bih ovom prilikom da analiziram, što ne znači da ih ne treba reći u nekoj drugoj prilici, kad se već usudila da prigovara za posao dostojan mnogo većih institucija od jedne privatne galerije.